Većina medija ne objavljuje sadržaj o Ivici Todoriću jer su kupljeni. A kupljeni su jer je Todorićev imperij najveći oglašivač te drži monopol nad distribucijskim lancem tiskovina, kao i marketinšku agenciju koja dila oglase najvećih tvrtki medijskim kućama. U zamjenu za korupciju koja proizlazi kao posljedica šutnje poradi konkretnog financijskog interesa, televizije i novine dobivaju ogromne novčane svote, znajući da ih neće dobivati odluče li profesionalno i odgovorno obavljati svoj posao. Često se u Hrvatskoj provode svakojake ankete o razini slobode novinarstva. No, ako se ovog autora pita, prava se istina može ocijeniti temeljem odgovora na jednostavno pitanje: smiješ li objaviti negativno intonirani tekst o Ivici Todoriću?
Gotovo na isti dan kad su članovi Radničke fronte održali prosvjed ispred Kulmerovih dvora u vlasništvu Ivice Todorića , svi komercijalni mediji obilato su popratili zagrebačko predavanje francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja . Na taj "prvorazredni kulturni događaj" nahrupili su brojni pripadnici društvene elite, ističući naknadno za Dnevnike najgledanijih televizija važnost rasprave koju je Piketty svojom knjigom pokrenuo na globalnoj razini. Tako smo postali svjedoci činjenice da su intelektualci, političari i premijer unisono slinili nad pasusima knjige koja govori o ekonomskoj nejednakosti i šačici kapitalista koji su se obogatili na račun većine kroz određeno povijesno razdoblje, dok nekoliko kilometara dalje u dvorcu bezbrižno sjedi lik čiji život nalikuje na predložak prema kojem je Piketty napisao bestseller.
Nije li divno promatrati kako najutjecajniji mediji nekoliko dana upozoravaju na nepodnošljivi nesrazmjer između najbogatijih i onog ostatka čovječanstva, dok u isto vrijeme ignoriraju događaj gdje se ukazivalo na identične probleme, kroz prizmu bogataša domaće pasmine? Mogli bismo sada prionuti analizi sadržaja mainstream televizija i novina i poprilično uvjerljivo dokazati zašto bi prosvjed na brdu iznad Zagreba - izuzmemo li ciljani predmet prosvjedničkog gnjeva - inače bio uvršten u informativne emisije , makar kao crtica od dvadesetak sekundi. No, sve to ionako nije bitno kada je riječ o prešućivanju tema koje se bave Ivicom Todorićem i njegovim poslovnim carstvom.
Prava je, naime, istina da većina medija ne objavljuje sadržaj o Ivici Todoriću jer su kupljeni . A kupljeni su jer je Todorićev imperij najveći oglašivač te drži monopol nad distribucijskim lancem tiskovina , kao i marketinšku agenciju koja dila oglase najvećih tvrtki medijskim kućama. U zamjenu za korupciju koja proizlazi kao posljedica šutnje poradi konkretnog financijskog interesa, televizije i novine dobivaju ogromne novčane svote, znajući da ih neće dobivati odluče li profesionalno i odgovorno obavljati svoj posao. Ova naširoko uvriježena definicija primjenjuje se u svakom slučaju kada je riječ o Ivici Todoriću, bilo da se radi o istraživačkim pričama, komentarima, pa čak i vijestima s događaja na kojima ga drugi spominju u negativnom kontekstu.
I prije šest godina ispred Kulmerovih dvora je održan prosvjed. Tada se upozoravalo da se ovo novovjekovno zdanje prenamjenjuje iz javne u privatnu svrhu , zahvaljujući pogodovanju Bandićeve administracije. Malo je koji medij prenio ove informacije. Način na koji je Todorić u razdoblju od spomenuta dva prosvjeda promoviran iz krupnog kapitalista u feudalnog velikaša samo je, međutim, opće mjesto cjelokupne njegove karijere i medijske hipokrizije koja ga je u stopu pratila: započeo je za vrijeme pljačkaške privatizacije i izvlaštenja društvenog bogatstva uz pomoć političke elite i medijske šutnje, a sada operira kao ugledni i neokaljani poduzetnik koji hrani najmanje 30.000 usta . Njegovi politički i medijski pokrovitelji istovremeno su mahom doživljavali obrnuti proces. To samo pokazuje da Todorićevo nestvarno bogaćenje i današnji utjecaj nisu bili mogući bez propasti svega ostalog u Hrvatskoj, pa tako i novinarstva.
Utoliko je i razumljivo zašto mediji svakodnevno izvještavaju o poraznim posljedicama toga sustava - poput Imunološkog zavoda, korumpiranih političara ili duha devedesetih na ulicama iu šatorima - dok društveno-političko uređenje koje je, među ostalim, proizvelo Todorića, nikada ne dovode u pitanje: preispitivati fundamente sustava komercijalnim bi medijima značilo piliti granu na kojoj sjede . Mediji, dakle, o Todoriću šute zbog sistemskih i financijsko-interesnih razloga. No, često se zanemaruje treći, personalno-šibicarski motiv, koji podrazumijeva tranziciju iz šutnje u promociju.
Već neko vrijeme novinari najtiražnijih komercijalnih tiskovina i televizija odlaze na račun Ivice Todorića u Meksiko i od tamo donose reportaže o hotelskom resortu koji će se u dogledno vrijeme graditi iu Hrvatskoj, zahvaljujući tvrtki u suvlasništvu šefa Agrokora. Novinari mahom prešućuju da Todorić sponzorira njihove meksičke impresije, kao što prešućuju činjenicu da je elitni resort odijeljen od okoline visokim ogradama i zaštitarima, koji osiguravaju izbjegavanje kontakta između uglednih gostiju i lokalne siromašne stoke. Nema sumnje da će kompleksi takvoga tipa biti izgrađeni iu Dalmaciji, uz pripadajuće ograde i zaštitare koji će elitu dijeliti od lokalne siromašne stoke.
Uzbudljivo je gledati kako mediji sve više štancaju priloge o nedopustivoj ekonomskoj nejednakosti na globalnoj razini, dok u isto vrijeme ulažu nadljudske napore u promoviranju njezinih statusnih simbola na domaćem terenu. To samo znači da su s nešto zakašnjenja prihvatili trend zapadnih medija, koji od pojave knjige Thomasa Pikettyja trube o problemu ekonomske nejednakosti, paralelno s time održavajući status quo uz ignoriranje ekonomskih i političkih alternativa.
Često se u Hrvatskoj provode svakojake ankete o razini slobode novinarstva . No, ako se ovog autora pita, prava je istina da se ona u Hrvatskoj može ocijeniti temeljem odgovora na jedno jednostavno pitanje: smiješ li objaviti negativno intonirani tekst o Ivici Todoriću? Doduše, sudeći prema aktualnim trendovima, ovo će pitanje uskoro biti zamijenjeno dilemom smiješ li objaviti tekst u kojem ćeš spominjati Ivicu Todorića, bez obzira radi li se o pozitivnom ili negativnom kontekstu ?
Baš kao iu slučaju one narodne poslovice o nečastivom koji je trijumfirao u trenutku kad je uvjerio čovječanstvo da nema, sve je izglednija teza da će najveća pobjeda Ivice Todorića biti kad mediji uvjere građane u istu stva r.
Državni prijatelj broj jedan Put Ivice Todorića od vlasnika cvjećarnice do pravog gospodara Hrvatske, koji kontrolira cijeli maloprodajni prehrambeni lanac od polja do polica trgovina i zapošljava preko 30.000 ljudi, bio je tipično tranzicijski. Nije transparentan, vječno na rubu zakona ili čak iznad njega, a dobio ga je zahvaljujući uskoj povezanosti s politikom. Kao što je 2012. godine u feljtonu "Nacionalni prijatelj broj jedan" napisao Saša Paparella, novinar magazina Forum, ime šefa Agrokora u javnosti se pojavilo 1993. godine, u trenutku kada je gotovo trećina Hrvatske bila pod okupacijom, država rascijepana iu teškoj gospodarskoj krizi. U takvim vremenima Todorić se bogatio. Kupio je velik broj državnih poduzeća koje je sufinancirao s 80 milijuna maraka kredita koji je dobio za otkup kukuruza. Postao je vlasnik Jamnice, Leda, Konzuma, Zvijezde, DIP Turopolja, Bobisa, leda, Silosa Vinkovci, Hotela Intercontinental ...
Iako su na Todorićeve malverzacije početkom devedesetih godina upozoravali i mediji i sindikati, piše Dnevnik, a njegove financije je istraživala i policija, Todorić je već tada bio jedan od najvećih hrvatskih tajkuna i bio je nedodirljiv. S obitelji Tuđman se sprijateljio tijekom sedamdesetih godina, a država mu je pomagala gdje god je mogla - prilagođavanjem carinske politike i zaštitom domaćeg tržišta. Kao beskompromisni trgovac Todorić je to itekako znao unovčiti. Godine 1999., tik uoči Tuđmanove smrti, tadašnja Vlada je Agrokoru odobrila 31 milijun eura jamstva za izdavanje obveznica u inozemstvu. Konzum je nedugo nakon toga postao najvažniji trgovački lanac u Hrvatskoj. u ruke Todorića pali su i PIK Vrbovec, Belje, Kiseljak iz BiH i tvornica sladoleda Berpah Čapljina. Proširio se i na Srbiju, gdje je vlasnik maloprodajnog lanca Idea i proizvođača sladoleda Frikom, u Mađarskoj je kupio Fonyodi i Baldauf, probao se progurati iu Tursku (Migros) i Rusiju, a 2008. godine počeo tražiti put prema Mercatoru.
Gospodar politike, središnje banke i medija
"Prosječni Hrvat kupuje u Konzumu, gdje su dostupni proizvodi Agrokora: vođe i povrće, vino iz Istre, Srijema, Baranje i okolice Zagreba, Zvijezdin ulje i Ledoví sladoled. Čak i kada nije u trgovini, hrvatski građanin najvjerojatnije novac ostavlja u Agrokoru - na kiosku Tiska ili Agrokorovim benzinskim crpkama. Statistički, vrlo je vjerojatno da je i zaposlen u Agrokoru ", tako je Todorićevu moć opisao Paparella.
u posttuđmanovskoj Hrvatskoj je cijelo vrijeme dominirao politikom, podsjeća Dnevnik. Financirao je sve političke opcije iu Agrokoru zapošljavao bivše ministre i visoke Vladine službenike. Iz ruku su mu jeli i sindikati i mediji, koje (ne) posredno kontrolira kao vlasnik Tiska i najveći hrvatski oglašivač. Todorićevi krakovi godinama su sezale sve do vrha Hrvatske narodne banke, gdje je valutnu politiku, koja se temeljila na jakoj kuni, krojio bivši guverner Željko Rohatinski, od 2012. godine Todorićev savjetnik.
Upravo zato si je Todorić uvijek mogao dopustiti da radi ono što drugi ne smiju. Vodio je rat s Gavrilovićem i još jednim Tuđmanovim tajkunom, Lukom Rajićem, bivšim vlasnikom Dukata. Dobavljačima je produljio rokove otplate na više od 140 dana, a istovremeno od dužnika tražio otplatu dugova već nakon 40 dana. Danas živi u dvorcu koji je prema prvom planu trebao biti hotel. Na njega je upisana hipoteka od 54 milijuna kuna Hypo banke i Hypo Leasinga, koja se također našla pod povećalom austrijskih istražitelja.
Nema komentara:
Objavi komentar