UKOLIKO STE U MOGUĆNOSTI DA PODRŽITE DALJNJI RAD NAŠEG BLOGA MOŽETE TO UČINITI DONACIJOM PUTEM PAYPALL-a U PROZORU DONACIJA

subota, 26. ožujka 2016.

ODUZIMANJE DJECE ZBOG SIROMAŠTVA RODITELJA JE SIGURAN PUT U PROPAST DRUŠTVA



Ovih dana na vidjelo je izašla još jedna afera socijalne države-na jednoj strani  siromašna obitelj, a na drugoj  socijalna služba i suludi propisi. Oduzimanje prava skrbništva nad djecom zbog siromaštva, postaje sve veći problem hrvatskog društva o kojem se ne raspravlja puno, a ako i ispliva neka priča, brzo ode u zaborav i ništa konkretno se ne čini po tom socijalnom pitanju.
Nova priča je priča obitelji Božić pokraj Zadra. Sud je donio rješenje o oduzimanju njihovo troje malodobne djecezbog neprihvatljivih uvjeta u kojim žive. Djecu kane preseliti u Zagreb i smjestiti ih u domove za nezbrinutu djecu. Takvih slučajeva je sve više i potrebna je politička volja u rješavanju takvih situacija. Zakoni “štite” djecu, ali zanemaruju činjenicu da je “otimanje” djece iz roditeljskog doma zapravo način za  uništavanje obitelji i nezdravo odrastanje djece.
Odvajanje djece od bioloških roditelja zbog siromaštva i istovremeno plaćanje udomiteljskih službi moguće je samo u pravno i socijalno nesređenim državama poput Hrvatske. Udomiteljska obitelj dobije naknadu za troškove smještaja po djetetu u iznosu od 1800 do 2000 kuna, te osobnu simboličnu naknadu u iznosu oko 500kn. Za djecu obitelji Božić država bi izdvajala mjesečan iznos oko 7100kn. Institucije bi trebale rješiti ovaj slučaj, ali ne ovakvim razarajućim rješenjem.Iznova se rješava posljedica, a ne uzrok problema. Uzroci socijalne isključenosti i siromaštva povezani su s nedovoljnom zapošljivosti, niskom obrazovnom razinom te ograničenim mogućnostima zapošljavanja. Siromaštvo stvara ranjivost te omogućuje mnogim predstavnicima vlasti da se neljudski odnose prema pogođenim kategorijama stanovništva.
Ako je netko siromašan i nema osigurane normalne životne uvjete, država je dužna stvoriti normalne uvjete prvenstveno u njihovom domu, a ne rješavati problem oduzimanjem djece.
Nesudjelovanje u raspodjeli društvenih dobara nije nužno posljedica osobnih nedostataka, njihove lijenosti, nezainteresiranosti, nesposobnosti ili drugih mana. Njihovo ponašanje najčešće je uzrokovano nejednakostima poput obrazovnih prilika odnosno izostanka istih. Ljudi koji žive na rubu egzistencije često su u lošem psihičkom stanju, nametnut im je osjećaj neprihvaćenosti i odbačenosti, ponašaju se neprikladno u okolini te često posežu za narkoticima i alkoholom. Kad se obitelj nađe u situaciji siromaštva, vrlo teško nalaze izlaz iz te situacije. Pucaju sve njihove društvene veze, smanjuje se ili potpuno nestaje mogućnost rada.
Država je dužna osigurati da i siromašni imaju koristi od gospodarskog razvoja. No, prije svega potrebno je osnažiti siromašne tako da se aktiviraju u izlasku iz situacije koja ih je snašla. Osnaživanje podrazumijeva pravilan odnos prema njima, pružanje pomoći u stjecanju znanja i stručnosti te poboljšavanje njihove zapošljivosti kao i pružanje motivacije za napredak.
Najbolja brana protiv siromaštva jesu rad i zapošljavanje, to omogućuje socijalnu intergraciju i ostvarenje društvene prihvatljivosti. Zadaća države je smanjiti priljev u dugotrajnu nezaposlenost i smanjiti broj dugotrajno nezaposlenih. Država bi trebala biti odlučna u smanjivanju siromaštva i nejednakosti, a da bi to ostvarila treba imati pravedan sustav socijalne zaštite.
Iz ekonomske, gospodarske i socijalne slike, kao i iz svakodnevnog života, vidljivo je da državna vlast ne rješava spomenute probleme. Za većinu ljudi zavisnost od pomoći države ne pruža alternativu zapošljavanja, niti u pogledu psihičkog zadovoljstva niti u materijalnom blagostanju. Presudna je politička volja i odlučnost Vlade koju su i izabrali građani, očekivajući rješenje dugoročnih problema. Državni program socijalne skrbi treba nagrađivati, a ne kažnjavati. Potreban je konstruktivan program poticanja školovanja i većeg javnog ulaganja u obrazovanje najugroženijih skupina, te poticanje društvenih normi na jednakost. Pomak u društvu događa se kad društvo ima poticaje, motivaciju i sigurnost.

(izvor Ivona Gojković,Slobodna Hrvatska / uredi anonymous )

1 komentar:

  1. nažalost moje djece, i ja spadam u ovu suludu statistiku. kada nas je otac naše djece napustio,nije sudjelovao u odgoju niti svojim prisustvom niti financijski, ja sam sama preživljavala uz troje djece sa dječjim doplatkom od 1398,oo kn nakon što sam ostala bez posla. bilo je perioda kada sam bila danima gladna, samo da bih mogla djeci osigurati da oni jedu, naravno da su mi ona prioritet. nisam imala pravo na nikakvu socijalnu pomoć, opet zbog suludih zakona.kada me je otac djece prijavio na socijalno jer je najmlađe dijete došlo prespavati kod njega u piđami sa flekom ( koja se ne može oprati, koja je nošena od prvog djeteta, pa drugog, i tada trećem), umjesto da se ulovi za novčanik i kupi djetetu novu piđamu, ja sam dobila socijalni nadzor. od socijalne radnice nisam dobila nikakvu pomoć, samo je upirala na moj stan koji je u malo lošijem stanju, da ga trebam renovirati jer to nisu uvjeti za djecu. na svo moje objašnjavanje da nemam nikakvih prihoda, da trebam prvo platiti režije, prehraniti djecu,dvoje su školarci, i nakon svih tih troškova onda od ostatka mojega nepostojećeg prihoda mogu renovirati stan, i staviti novi krov, ne kojemu je posebno inzistirala ( krov je nov par godina, ali je slaba izolacija,malo pušta vlagu). odlučeno je da djeca budu smještena u udomiteljsku obitelj, prvo u obitelj 750km daleko od mojega grada, pa nakon toga su pronašli drugu obitelj 30km od grada. ta obitelj dobija 2000,ookn po djetetu, i dodatnih 100kn po djetetu za njihov đeparac. da sam ja dobijala taj novac, ja bih bila turbo bogata, i moja djeca bi imala i više nego što im treba, jer sam im osigurala i računalo, i internet, mobitele, dakle i neke od luksuznih stvari-oni su imali. sada sam ograničena posjetima kod djece, gubim pomalo kontakt sa njima, gubim osjećaj da sam majka i da imam svoju djecu. a sve zato što nemam dobra primanja i nemam novi stan sa modernim novim namještajem.da sam znala šta me čeka, ne bih nikad imala djecu, a puno nas je naivno vjerovalo Jadranki Kosor koja se zalagala za veći natalitet i kako će djeci biti osigurano sve što je potrebno. sramota me je da živim u ovakvoj državi.

    OdgovoriIzbriši