Država mi je izbrisala tvrtku i uništila investiciju od deset milijuna kuna – kazao mi je kratko telefonski Kristijan Begić dok smo dogovarali sastanak za novine. To što sam čuo od Begića bilo mi je čudno, i jest da sam se u gotovo dva i pol desetljeća novinarenja svega naslušao, ali sad da ti netko tek tako izbriše tvrtku iz sudskog registra, pokopa je za vijeke vjekova amen – ma, ne, ne; nemoguće, ova država je krivo nasađena, ali dotle nismo došli.
Nažalost, čini se da nisam bio u pravu, u što ću se uvjeriti koji sat kasnije kad čujem priču mladog povratnika iz Njemačke, kojem su toliko zagorčali život da bi se svatko na njegovu mjestu istog trena vratio u Berlin ili barem nekome ovdje skresao sve najgore u lice.
U glavnom gradu Njemačke Kristijan Begić je rođen, tamo se školovao, pa postao inženjerom na prestižnom fakultetu. Iskreno zaljubljen u svoj posao i Hrvatsku, odakle su mu roditelji, nakon fakulteta se odlučio vratiti njihovoj i svojoj kući.
U domovinu, oh kako to, vidjet ćete, gordo zvuči.
'Ne čini to'
– Svi su mi govorili ne čini to, ali ja sam računao – naša Hrvatska je super, pred njom se otvaraju perspektive, idem kući raditi, stvarati – kazuje Kristijan, pa duboko udahne prije nego što će mi početi pričati što mu se dogodilo i kakva ga je to muka snašla. A ono što ga je strefilo, i to kako su ga sve ovdje izvarali, to nije mogao naslutiti pa da je pronicljiv kao knjiški lik Sherlock Holmes. Uglavnom, odlučio je inženjer Begić izgraditi tvornicu dijelova za – ni manje ni više nego planetarno čuvenog "Harley Davidsona", proizvođača motocikla nad motociklima.
– To mi je struka, imam s njima dobre kontakte, uvozio sam polovne motore iz SAD-a, i uspješno radio dijelove za motore po želji naručitelja, pa sam računao, ajde, imam kontakte i znanje, idem u posao, zaposlit ću za početak četvero ljudi, poslije deset i više. Ići će to bez problema jer tržište imam – veli Kristijan, a supruga mu Zorana veli da je ta njegova poslovna inicijativa u startu bila toliko zanimljiva da su ih odmah zvali novinari. Mladi inženjer, k tome još koji je već dogovorio proizvodnju dijelova za jedan "Harley Davidson" – ej, pa to je stvarno bombon priča za naslovnice i udarne minute Dnevnika.
– Je, zvali su nas s HRT-a. Računamo, zašto baš nas, pa bilo je u zoni u kojoj smo kupili plac za gradnju pogona i drugih investitora, ali objasnili su nam da je preporuka stigla iz tvrtke "Podi" d.o.o. jer su mladi i poduzetni – govori Zorana Begić, a ispada na kraju da su i oni koji su ih preporučili dali obola u uništavanju investicije koja je mogla biti temelj jedne velike poslovne priče. No, ajmo redom da te ne zbunimo – čitatelju: Begići su najprije kupili zemljište od Grada Šibenika, točnije od njihove tvrtke "Podi" d.o.o., u istoimenoj zoni o kojoj su novinari pisali naveliko i koja se predstavljala kao pravi mamac za ulagače.
– Tri tisuće i šesto kvadrata smo platili 18 tisuća eura, uredno potpisali kupoprodajni ugovor, ovjerili ga i u njemu se obvezali da ćemo u pet godina početi s gradnjom hale u kojoj ćemo zaposliti najmanje četvero ljudi. Tek što smo zemljište platili – šok! Iz Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Šibeniku stigla nam je odbijenica?! Gledaš i ne vjeruješ?!
Kupio si od Grada Šibenika zemljište, uredno je sklopljen ugovor, platili smo i ovjeru, ma, sve je odmah plaćeno, a država ti se ne da na njega uknjižiti a da ti u obrazloženju uopće ne navodi razloge za to – navodi Kristijan, pa mi pokazuje odbijenicu iz koje se zaista ništa pod milim bogom ne da shvatiti. No, veli, po naravi je uporan, i to što mu se dogodilo nije ga obeshrabrilo. Ubrzo su doznali da je razlog odbijenici to što Grad Šibenik nije obavio parcelizaciju zemljišta koje je stavio na prodaju.
– Trebalo je tu našu česticu razdvojiti od drugih, pričekati HEP da napravi trafostanicu i uknjiži se, Vodovod i kanalizaciju da odrade svoje u zoni kako bi se i oni uknjižili, a nakon njih i mi ostali. Računao sam, dobro, ako je sav problem u tome, neka bude. Po ugovoru sam imao vremena pet godina za pokretanje posla, i razmišljao sam, ma sredit će se to do tada sigurno. Čak sam iz svog džepa platio parcelizaciju trinaest tisuća kuna i čekao uknjižbu, iako to nije bila moja obveza, nego prodavateljeva – objašnjava Kristijan.
Napokon se uknjižili
I tako, vrijeme je curilo, a tvrtka "Begić" d.o.o., registrirana u Šibeniku, nije mogla krenuti s gradnjom hale jer zemljište na kojem su kanili podići tvornicu nije bilo uredno uknjiženo. No, nakon tri i pol godine od dana kada su potpisali kupoprodajni ugovor stvari su se ipak pomaknule s mrtve točke. Potpisali su aneks ugovora s tvrtkom "Podi" d.o.o, mijenjao se ugovor i napokon su se upisali u vlasničke knjige jedan kroz jedan. Izvrsno, sve je konačno bilo spremno za investiciju od velikih deset milijuna kuna.
Postojali su dogovori, predugovori za izradu dijelova za Harley Davidson i, što je dobro, unatoč kašnjenju s uknjižbom, "Begić" d.o.o. iz Šibenika je kao strana u ugovoru poštovao predviđeni rok od pet godina za podizanje hale i pokretanje posla. Bračni par Kristijan i Zorana, osokoljeni činjenicom da ih Grad Šibenik ipak nije prevario za krvavo zarađenih osamnaest tisuća eura, samo što nisu doveli bagere i krenuli s gradnjom, a onda im se, nakon jednog poziva knjigovođe – cijeli svijet srušio.
– Preko "Begića" d.o.o. iz Šibenika smo uredno radili, isplaćivali plaće, plaćali poreze, jer unatoč tome što s gradnjom tvornice još nismo počeli, naš obiteljski pansion u Dućama je poslovao preko te tvrtke. Bio je deveti mjesec prošle godine, treba isplatiti plaće, i zove nas knjigovođa. Kaže da nam je tvrtka izbrisana, da njezin OIB više ne postoji i da preko nje više ne možemo poslovati?! Mislim, ja vam taj šok ne mogu opisati! Izbrisana, zašto izbrisana?
Tvrtka koja je aktivna, dapače, posluje u plusu, koja je državi platila porez na dobit za 2014. – Kristijanu glas podrhtava kad se sjeti koju su mu noćnu moru priredili. On i supruga odmah su stali nazivati Finu, Trgovački sud u Šibeniku, istoga trena su alarmirali odvjetnika da podnese žalbu na rješenje o brisanju tvrtke iz sudskog registra kao neaktivne.
– Oni su nas brisali zajedno s tvrtkama koje su neaktivne jer nisu podnosile godišnje financijsko izvješće, dakle, radilo se praktički o tvrtkama koje su bile samo slovo na papiru. I mi im govorimo u Fini: "Pa kako nismo podnijeli izvješće, ljudi Božji, kad smo na osnovi njega poslije platili i porez" – iživcira se Zorana čim se sjeti rasprava s djelatnicima Fine i Trgovačkog suda. Bitka, dakle, traje, i Begići su uvjereni da će netko shvatiti da je pogriješio i uskrsnuti im tvrtku koju su pogreškom pokopali.
– U Fini shvaćaju da je izvješće zaista podneseno, i daju nam potvrdu da smo ga 2014. uredno predali, što je dokaz da nije bilo zakonski utemeljenih razloga za brisanje tvrtke kao neaktivne. I kad smo mislili da je noćna mora gotova, još jedan šok: žalba Visokom trgovačkom sudu u Zagrebu, koju je istoga dana kada smo doznali što se dogodilo podnio naš odvjetnik, odbijena je, točnije, nije se ni razmatrala jer nije podnesena u zakonskom roku od osam dana. Kakvih osam dana, čudili smo se.
Pa uložili smo žalbu istog dana kad smo čuli da su nas brisali iz registra, ali onda su nam objasnili da je rok za žalbu počeo teći onog dana kada je obavijest o brisanju objavljena na oglasnoj ploči Trgovačkog suda u Šibeniku i njegovim web-stranicama, a ne kada smo mi pukim slučajem doznali od knjigovođe da OIB tvrtke više nije aktivan. Mi odmah na internet, a kad tamo na dvadeset i sedmoj stranici, od njih trideset i dvije, stoji i ime naše tvrtke koja je kao neaktivna ugašena po sili zakona?!
To nije njegov problem
Pratite li vi ovo: Begići pojma ne bi imali da im je tvrtka izbrisana, da je naprosto nestala, ugašena, uništena ako hoćete, da nisu morali isplatiti plaće, pa su tako doznali da je OIB tvrtke nepostojeći. To se dogodilo trinaest dana nakon proteka osmodnevnog roka za žalbu, pa suci Visokog trgovačkog suda u Zagrebu nisu, zbog toga, žalbu ni razmatrali.
– Mislite da je gotovo? Tek tada počinje pravi horor. Idemo na Trgovački sud u Šibeniku, tražimo predsjednika Suda koji je to potpisao, a on samo ponavlja: "To nije moj problem, to nije moj problem." Kad ga pitamo čiji je, on kaže da su oni takvo rješenje donijeli po nalogu Fine i da su zato tako postupili. S druge strane, kad smo s pravnikom Fine o tome razgovarali, on je ponavljao da on nije nadležan za to što nam se dogodilo i da je to naš problem – govori Zorana i priznaje da je to što im je državna administracija napravila djelovalo na nju, potreslo je do te mjere da se uplašila za svoje zdravlje.
Ona i Kristijan zatim odlaze u šibensku Finu, a tamo ih tek čeka cirkus.
– Tamo nitko ništa ne zna, i više nitko ne može ništa – tvrtka je izbrisana, više ne postoji ni ona, ni njezin račun, OIB. Ona je prošlost, razumijete – govori Kristijan, koji se nije mirio sa situacijom u kojoj se našao.
– Nastavio sam dalje poslovati preko računa "Begića" d.o.o. registriranog u Šibeniku jer sam računao, a kako su me i savjetovali, da do pravomoćnosti rješenja o brisanju tvrtke kao neaktivne mogu nastaviti s poslovanjem kao da je sve u redu. Kako je žalba pala zbog proteka roka, ispada da sad riskiram kaznu jer sam poslovao preko računa tvrtke koja je ugašena, kao da sam neki prevarant, neplatiša poreza ili slično.
Za to nedjelo je određena kazna od 50 tisuća kuna. Nakon što mi je najvjerojatnije neki činovnik previdom uništio investiciju vrijednu deset milijuna kuna, ne samo da se ne može pronaći krivac u Fini ili na Trgovačkom sudu u Šibeniku koji je od Fine dobio nalog za brisanje, nego bi me – kao urednog platišu poreza i nekoga tko je htio ulagati u proizvodni pogon – još mogli i kazniti?! Imali su pravo oni koji su mi govorili da se ne vraćam u Hrvatsku – priznaje Begić.
Tuži samoga sebe
Finale ove priče je čista groteska. Tvrtka "Begić" d.o.o. iz Šibenika više ne postoji, a ona je bila vlasnik zemljišta u zoni Podi. Begić kao fizička osoba i jedini vlasnik ugašene tvrtke ne može "uskočiti" u ugovor s "Podi" d.o.o., tvrtkom Grada Šibenika, iako je svojim novcem koji je posudio pravnoj osobi koja više ne postoji – platio zemljište.
– Nitko ne zna način kako bih se iz ovoga izvukao. Sugerirali su mi da sam sebe tužim – da kao fizička osoba podnesem tužbu protiv tvrtke koja više ne postoji, koja mi duguje tih osamnaest tisuća eura za zemljište koje sam joj pozajmio. Evo, priznajte, da ništa luđe niste čuli? I znate što su mi cijelo vrijeme ponavljali: "A kome ste se vi zamjerili, kome ste se vi zamjerili?" A kome ću se zamjeriti, živio sam i školovao se u Njemačkoj, ovdje tek krećem u posao – širi ruke Kristijan, i kaže da za Šibenik i Pode više ne želi čuti.
– Sto puta smo tražili sastanak s gradonačelnikom, i sto puta su nam naveli razloge zbog kojih nam je on nedostupan, i uputili nas na pročelnika. Ljudi su nam govorili da smo se ranije trebali obratiti medijima, ispričati što nam se dogodilo, a mi smo naivno vjerovali da će se sve nekako riješiti, a nije se riješilo ništa – ogorčen je Kristijan.
Najgore od svega je što Begiće, a znamo koliko to sve u nas traje, tek čeka iscrpljujući sudski proces protiv nepoznatog počinitelja. U Fini su potvrdili da je ugasli "Begić" d.o.o. podnosio uredno godišnje izvješće, a ta je potvrda pokazana i potpisanom novinaru. Fina je u ime države inicirala gašenje desetke tisuća tvrtki koje su građani otvorili a da su jedva preko njihovih računa napravili bilo kakav posao. Mnogi su od njih ostali dužni i Bogu i narodu, a te dugove ćeš, čitatelju, ako me još pratiš – platiti ti i ja, i naša djeca, a to je naš problem.
Nazvali smo i pročelnika Upravnog odjela za gospodarenje gradskom imovinom Tihomira Paškova, koji je nekoliko puta primio Begiće.
– A što da vam kažem, to nije tragedija, to je nešto više od toga – to je čista katastrofa. To je jedan nevjerojatan splet okolnosti i jedino što tim ljudima preostaje jest da zajedno sa svojim odvjetnikom krenu u sudske procese. Njihova tvrtka je uredno uknjižena na zemljište u zoni Podi, a izbrisana je unatoč tome što je uredno podnijela godišnje izvješće, za što imaju i potvrdu Fine koju su mi pokazali.
Na koji način se može imovina pravne osobe koja je ugašena prebaciti na fizičku i postoji li uopće način da se to izvede – stvarno ne znam, to nije u mojoj domeni, ali se ljudski nadam da će se pronaći način da Begićima pripadne što je njihovo – kaže Paškov.
Na kraju ove ljudske i poslovne drame, pitamo Kristijana je li mu se san da u Hrvatskoj proizvodi dijelove za motocikle posve raspršio ili još gore – postao noćnom morom koje se nikada neće osloboditi.
– A ne, ne, iz inata ću ostvariti što sam zacrtao, ali za Šibenik i Pode više ne želim čuti ni pod razno, ma kako sve ovo završilo!
( izvor slobodnadalmacija.hr / uredio anonymous )
