Stanje svjetskih zaliha hrane najbolje se može opisati riječju: obilje. Na svijetu ima dovoljno pšenice, riže i drugih žitarica da svakog čovjeka opskrbe s 3500 kalorija dnevno, hrane ima toliko da bi svakom čovjeku moglo pripadati najmanje 2 kg hrane dnevno. Ali…
U svijetu širokopojasnog Interneta, automobila sa satelitskom navigacijom i mnogih drugih tehnoloških dostignuća, glad je dio svakodnevnog životnog iskustva 850 milijuna ljudi. Usprkos tome, neobična je istina da nema potrebe da itko gladuje jer hrane ima dovoljno za sve, što postaje vidljivo kad se „razmontiraju“ mitovi vezani uz taj problem. Neki su općepoznati, neki i ne. O kojim mitovima je uopće riječ? U knjizi «World Hunger: 12 Myths», primjerice, identificirano ih je dvanaest, ali nije nužno zaustaviti se na toj brojci.
No, iz kojeg god smjera krenuli, „sudarit“ ćemo se s najstarijim mitom, da nema dovoljno hrane za sve. Ne po prvi put, istina je upravo suprotna jer se stanje svjetskih zaliha hrane najbolje može opisati riječju: obilje. Na svijetu ima dovoljno pšenice, riže i drugih žitarica da svakog čovjeka opskrbe s 3500 kalorija dnevno, bez uračunavanja povrća, mahunarki, korjenjača, orašastih plodova, voća, mesa i ribe. Hrane na svijetu ima toliko da bi svakome čovjeku moglo pripadati najmanje dva kilograma hrane dnevno, od čega 1,1 kilogram žitarica, mahunarki i orašastih plodova, oko pola kilograma voća i povrća, i još gotovo pola kilograma mesa, mlijeka i jaja. No, velik broj ljudi jednostavno je presiromašan za kupovanje hrane koja je ustvari, za razliku od nekih davnih vremena, lako dostupna. Najapsurdnija činjenica jest da čak i najsiromašnije države imaju dovoljno hrane za svoje cjelokupno stanovništvo, o čemu svjedoči činjenica da mnoge od njih više hrane izvoze nego uvoze.
‘Klimatske promjene’ i nestašica hrane
Drugi rasprostranjeni mit jest da promjene u prirodi („klimatske promjene“) dovode do nestašice hrane. No, tome može biti tako samo zbog ekonomskih i političkih uređenja. Tijekom teških vremena gladuju samo siromašni o čemu zorno svjedoče područja u Africi, južnoj Aziji i drugdje se gdje milijuni ljudi nalaze na rubu preživljavanja. Lišeni su zemlje u korist moćne manjine, zarobljeni dugovima i bijedno plaćeni. To je kao da okrivljavamo zimu za umiranje beskućnika, dok je ustvari riječ o gospodarstvu i društvu kojem je glavna nit vodilja apstraktni gospodarski rast koji vrlo često ima puno veze s brojkama, ali malo sa svakodnevnim okolnostima života ljudi.
Nadalje, koliko puta ste čuli da na Zemlji ima previše ljudi, pa su ratovi za hranu i vodu neizbježni? Ništa ne može biti neispravnije od te uspostavljanja te veze, o kojoj je nešto već rekla matematika s početka teksta. Naime, i preostala područja Trećeg svijeta ušla su u demografsku tranziciju, pa se u njima zbog smanjivanja stope smrtnosti smanjuje i stopa rađanja. Zapravo, stope rađanja širom svijeta ubrzano padaju.
Problem je u – diskriminaciji i raspodjeli
No, postoje zemlje u kojima je brzi rast stanovništva i dalje ozbiljan problem, ali gustoća stanovništva nigdje ne objašnjava glad. Na svaki Bangladeš, gusto naseljenu i gladnu državu, dolazi više država, poput Nigerije, Brazila ili Bolivije u kojima obilne zalihe i obilati izvori hrane koegzistiraju s glađu. U Kostariki, s dvostruko manje zasijanih površina po stanovniku od Hondurasa, prosječna duljina života (a to je jedan od pokazatelja prehrane) jedanaest godina je dulja od one u Hondurasu i blizu je onoj u razvijenim državama. Brzi rast stanovništva svakako nije temeljni uzrok gladi, već je i opet problem u nejednakosti i raspodjeli. Glad se pojavljuje u državama u kojima se brzi rast stanovništva zbiva u okolnostima u kojima su zemljovlasništvo, poslovi, obrazovanje, zdravstvena njega i skrb za starije izvan dosega većine ljudi.
U sklopu raznolikih napora da se čovjeka proglasi neprijateljem samom sebi (tj. čovječanstvu), što je najvidljivije u politikama „zaštite okoliša“ proizašlima iz mita o „globalnom zatopljenju“ (u vrijeme dok smo svjedoci hlađenja) i čovjekovoj navodnoj odgovornosti za klimatske promjene, postoji i mit da veća proizvodnja hrane šteti okolišu. Iz čega valjda slijedi da treba smanjiti broj ljudi i time potrebu za hranom ako se žele zaustaviti „klimatske promjene“. Svašta ćemo se naslušati u ovim vremenima.
Krčenje šuma je pravi ekološki problem
U stvarnosti, čak i ako se pozabavimo pravim ekološkim problemima poput krčenja šuma, oni ne nastaju zbog potreba za hranom već su za njih najodgovornije velike korporacije. Kod potrošača u razvijenim zemljama one umjetno stvaraju potrebe za tropskom drvenom građom i egzotičnim ili izvansezonskim vrstama hrane, zarađujući enormne profite na razlici između minijaturne cijene proizvodnje i „nabildane“ cijene na bogatim tržištima zapadnog svijeta.
Što se tiče štete po okoliš, u zemljama Trećeg svijeta pesticidi se najviše upotrebljavaju upravo na usjevima namijenjenima izvozu, koji nemaju skoro nikakvu ulogu u prehrani gladnih. No, zato omogućuju da se na policama prodavaonica u Americi i Zapadnoj Europi nalaze plodovi besprijekornog izgleda, koji je u suprotnosti s njihovom sve slabijim hranjivim vrijednostima. Postoje primjeri da može i drukčije. Osim porasta organskog poljodjelstva na Zapadu, dobar je primjer Kuba koja je izazov nedostatka hrane nadvladala oslanjanjem na vlastite izvore i održivom poljoprivredom koja praktički ne zahtijeva pesticide. Istina jest da poljoprivredne alternative koje ne ugrožavaju okoliš mogu biti produktivnije od onih koje ga uništavaju.
„Blagodati“ tzv. „zelene revolucije“
No, tada ne bi bile moguće tehnološke i propagande inovacije poput one koja je nazvana „zelena revolucija“, a nastala je 1970-ih. Da je ona rješenje za glad u svijetu još je jedan, dosad u novcu i zdravlju, skupo naplaćen mit. Ipak, treba reći da sami dobri proizvodni rezultati „zelene revolucije“ nisu mit. Godišnja proizvodnja žitarica povećala se za milijune tona zbog novih vrsta sjemenja, povećane primjene umjetnih gnojiva itd. Međutim, usmjeravanje samo na povećanu proizvodnju, kako se dosad već jasno pokazalo, ne može smanjiti glad jer se njome samo učvršćuje raspodjela gospodarske moći, pa i dalje isti ljudi ne mogu kupiti tu silnu dodatnu hranu. O tome svjedoči nekoliko zemalja gdje je „zelena revolucija“ imala najviše uspjeha, poput Indije, Meksika i Filipina. U njima se povećala proizvodnja žitarica, u nekim slučajevima i izvoz, ali glad se nastavila, a kvaliteta obradive zemlje pogoršala. U istom devastirajućem smjeru korača i „nova zelena revolucija“, ovoga puta utemeljena na genetskom inženjeringu, s još neizvjesnijim posljedicama (ili izvjesnim – ovisno o tome iz kojeg se kuta gleda).
Sljedeći mit vezan uz navodnu borbu protiv gladi u svijetu jest da su potrebna velika poljoprivredna dobra. Svjetska praksa je pak pokazala da veliki zemljoposjednici, koji kontroliraju najveći dio kvalitetne zemlje, često velike površine zemlje ostavljaju neobrađenima. Nadalje, nepravednim poljoprivrednim politikama zemlja dolazi u ruke najmanje učinkovitih proizvođača. Nasuprot njima, mali poljoprivrednici obično postižu četiri do pet puta veće prinose po hektaru, djelomično zato što intenzivnije rade na svojoj zemlji, a djelomično i zato što mnogi koriste cjelovite, i često više održive, sustave proizvodnje.
Problem u zemljama tzv. Trećeg svijeta
Kad je riječ o zemljama u kojima ima najviše gladi, tzv. Trećem svijetu, milijuni poljoprivrednika-zakupaca bez sigurnih zakupa nemaju puno razloga za ulaganje u poboljšanje zemlje, rotiranje usjeva ili za to da jednu godinu ostave zemlju neobrađenu kako bi poboljšali dugoročnu plodnost tla, kad ne znaju što će se s njihovim zakupima zbiti za godinu dana. Da je moguća učinkovita preraspodjela zemlje pokazali su Japan, Zimbabve, Tajvan i još neke zemlje koje su povećale i poboljšale proizvodnju kroz široke poljoprivredne reforme. Postoji i studija Svjetske banke o sjeveroistočnom Brazilu, u kojoj je procijenjeno da bi preraspodjela poljoprivrednog zemljišta u manje posjede tamo podigla prinose za nevjerojatnih osamdeset posto.
Mantra zagovornika tzv. „slobodnog tržišta“
Sljedeći mit česta je mantra zagovornika tzv. „slobodnog tržišta“ (koje ni najmanje nije slobodno jer se povlačenjem zakonske regulative korporacijama daje neograničena moć, a pitanje je može li se i pojam „tržište“ promatrati kao tek ekonomski pojam lišen političke važnosti). Taj mit glasi da će slobodno tržište iskorijeniti glad. Pokazalo se upravo suprotno – formula „tržište je dobro, a uplitanje države loše“ nikako ne može doprinijeti uklanjanju uzroka gladi. Za početak, ta dogma stvara iluziju da se neko društvo treba odlučiti za jedan ili drugi pristup, dok u stvarnosti oni dolaze u raznim kombinacijama, kombinirajući tržišne i državne utjecaje. Tržišno gospodarstvo može imati učinak na iskorjenjivanju gladi samo ako postoji dobra kupovna moć ljudi, to je barem sasvim jasno. Stoga se oni koji vjeruju u korisnost tržišta za iskorjenjivanje gladi moraju usredotočiti na unaprjeđivanje potrošača, a ne tržišta. A to je područje u kojem država treba odigrati ključnu ulogu, time što će pomoću pravednih poreza smanjiti tendencije prema gospodarskoj koncentraciji.
Privatizacija i deregulacija posve sigurno nisu rješenje za glad u svijetu.
Ni „slobodna trgovina“ nije rješenje
Tu smo već kod sljedećeg mita, vrlo srodnog, da je slobodna trgovina rješenje za iskorjenjivanje gladi, što je formula koja je dosad doživjela teški neuspjeh u smanjivanju gladi. U većini zemalja Trećeg svijeta došlo je do porasta izvoza, a glad je ostala ista ili se stanje čak i pogoršalo. Za vrijeme velikog porasta izvoza soje u Brazilu – za prehranu japanske i europske stoke – glad se proširila s jedne trećine na dvije trećine stanovništva. Kada je većina stanovništva toliko osiromašena da ne može kupovati hranu koja se proizvodi u njihovoj državi, oni koji upravljaju proizvodnim izvorima će, razumije se, usmjeriti svoju proizvodnju prema unosnijim inozemnim tržištima. Tada usjevi namijenjeni izvozu istiskuju proizvodnju osnovne hrane.
U isto vrijeme, međunarodni sporazumi o slobodnoj trgovini (NAFTA, GATT i dr.) stvaraju međunarodnu utrku u smanjivanju plaća ili rad bez zdravstvenog osiguranja i sa što nižim ekološkim standardima. Čim su ljudi siromašniji, tim će se više hrane u nekoj zemlji proizvoditi za izvoz, i to je bar sasvim jasno. SAD je od od uvođenja NAFTA-e izgubio 250.000 radnih mjesta, dok je Meksiko izgubio dva milijuna, pa je glad u porastu u obje zemlje, u isto vrijeme dok je i navodna „slobodna trgovina“ u porastu.
Zapadna „pomoć“ i buđenje pospanih, slabih…
Postoji i mit da su ljudi u dijelovima svijeta pogođenima glađu preslabi i suviše pasivni da bi se borili za svoja prava i da je zadatak zapadnog svijeta popraviti stvari. No, ne treba on ništa popravljati već samo otkloniti prepreke koje je zapravo sam i stvorio kroz svoje korporacije, Svjetsku banku i smjernice MMF-a. Usprkos često proklamiranoj ideji da će više pomoći sa Zapada riješiti problem gladi, u stvarnosti većina pomoći sa Zapada djeluje izravno protiv gladnih. Strana pomoć učvršćujestatus quo, a pomoć nit ne stiže do potrebitih već je prisvoje njihove korumpirane vlade i njome trguju, čime zapravo ta pomoć pomaže snagama koje rade protiv gladnih. No, i prije nego pomoć pristigne i bude zloupotrijebljena, još dok kreće sa Zapada, njen je cilj nametanje „slobodne trgovine“ i „slobodnog tržišta“, kako bi se poticao izvoz umjesto vlastite proizvodnje hrane. Ne smijemo zaboraviti niti nabavu oružja kojim se represivne vlade održavaju na vlasti.
Apsurdan je podatak da čak i hitna ili humanitarna pomoć, koja čini svega pet posto ukupne pomoći, u konačnici često tek dodatno obogaćuje svjetske proizvođače sjemenja i ne dolazi do siromašnih. Umjesto toga može ozbiljno ugroziti lokalnu proizvodnju hrane u zemlji-primateljici pomoći. Daleko bi efikasnije rješenje za glad u svijetu bilo bezuvjetni otpis dugova siromašnim zemljama.
Dvosjekli mač zapadnjačke igre
Postoji uvjerenje da Zapad profitira na siromaštvu nekih drugih dijelova svijeta. No, to je istina samo ako se priča o korporacijama, a ne o građanima zapadnih država. Ustvari, najveća prijetnja blagostanju stanovništva razvijenih zemalja nije napredak nego stalna povećanje broja gladnih. Što je potpuno logično. Dok s jedne strane niske plaće radnika u zemljama Trećeg svijeta za Zapad znače jeftine banane, majice, računala i hranu, njihovo siromaštvo i glad skupo se plaća na druge načine. Nametanje siromaštva u Trećem svijetu ugrožava plaće i radne uvjete, kao i sama radna mjesta u razvijenim zemljama jer se proizvodnja na područja s jeftinijom radnom snagom.
Razne socijalne reforme dovode na tržište rada više ljudi nego što ga ono može primiti, pa je sve više radnih mjesta s minimalnim plaćama, a posljedica toga jest silazna putanja visine plaća onih koji su na ljestvici rada smješteni više. U SAD-u čak postoji i naziv za sve veći broj zaposlenih s niskim primanjima – „working poor“. To su ljudi koji svojim primanjima ne mogu osigurati egzistencijalni minimum za sebe i svoju obitelj. Iz svega slijedi elementarna pouka, da ljudi u razvijenim zemljama i siromašni u Trećem svijetu imaju zajedničke interese. Kad se siromašni oslobode gospodarske potlačenosti, oslobodit će se i svi ostali u tom lancu.
Povremeno se kroz razne govore svjetskih birokrata na temu iskorjenjivanja gladi čak može čuti da se u tu svrhu moraju ograničiti slobode. Čovjeku koji se vodi zdravim razumom teško je shvatiti takav spin, koji spaja građanske slobode i pobjedu nad gladi, i kojeg se primjer ne može naći nigdje na svijetu. Osim jedne slobode, koja ima puno veze s uzrocima nastanka gladi, a to je sloboda da se neograničeno zgrću dobra koja stvaraju bogatstvo i da se ta dobra koriste na način koji vlasnik smatra prikladnim. Dosadašnje iskustvo zorno pokazuje da je ta sloboda izravno suprotstavljena iskorjenjivanju gladi. Ustvari je ekonomska sigurnost svih jamac slobode.
( izvor dnevno.hr / uredio anonymous )
( izvor dnevno.hr / uredio anonymous )
Nema komentara:
Objavi komentar