“Sve je bilo po zakonu”, zaključio je Uskok nakon što su navodno pomno istražili Slavka Linića i aferu Spačva.
Radi se o, tek samo jednoj u nizu sumnjivih predstečajnih nagodbi, u kojoj je sporna bila odluka Ministarstva financija da otkupi zemljište tvrtke Spačva za 33 milijuna kuna, mada je ono vrijedilo prema procjenama stručnjaka samo šest milijuna kuna.
Tek, afera “Spačva” bila je povod premijeru Zoranu Milanoviću da Linića šutne iz Vlade. I sam Milanović je u javnim istupima naglašavao da potpisani ugovor nije dobar za Hrvatsku, ali USKOK je zaključio da nikakva šteta nije nastala po državni proračun, te su se sve strane pridržavale važećih zakona, pa nije billo razloga za progon Slavka Linića.
Koliko doista vrijede hrvatski zakoni, najbolje je “ocrtao” slučaj Rena Sinovčića, kontroverznog zadarskog poduzetnika koji je krajem prošle godine završio iza rešetaka, zbog predstečajne nagodbe njegove tvrtke Vox i privatizacije NK Zadar. Oba slučaja zbog kojih je Reno Sinovčić priveden, pali su u vodu, jer sve se radilo po zakonu.
Kao dokaz u prilog tvrdnji da se sve radilo po zakonu Visoki trgovovački sud je u ožujku 2014. godine, odbio žalbu Stoje Mučaji, pročelnice zadarske Porezne uprave, o predstečajnoj nagodbi Voxa, zaključivši da je žalba neosnovana, tj. da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za sklapanje predstečajne nagodbe Voxa, mada se sud istovremeno uopće nije želio očitovati o navodima da je nagodba Sinovčićeve tvrtke uspjela proći samo zbog falsificirane dokumentacije, prema tada važećem Linićevom zakonu o predstečajnim nagodbama. Vrhovni se sud nije imao pravo uopće petljati u taj slučaj.
Sličan je slučaj i privatizacije NK Zadra, kada je protiv Sinovčića podignuta optužnica, a kasnije iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, kako je potvrdio i Boris Lalovac, odobrivši privatizaciju kao predsjednik Povjerenstva za profesionalne klubove, “da nadležni državni organi nisu imali drugoga izbora nego odobriti privatizaciju za koju su znali da je sumnjiva” – jer im je tako nalagao važeći Zakon o sportu.
Legalna pljačka usađena kao kamen temeljac Hrvatske države
Spomenuti slučajevi bili bi šokantni, da se ne radi o već ustaljenim obrascima ponašanja. Legalna pljačka od samog je početka usađena u temeljac hrvatske države zaslugom Franje Tuđmana i njegovog modela pretvorbe i privatizacije s ciljem da zemljom zavlada 200 bogatih obitelji. Ishod čitave priče najbolje je, dobro poznatom devizom, svojedobno opisao Ljubo Ćesić Rojs:”Tko je jamio – jamio je”.
Gotovo sve tvrtke u Hrvatskoj do 1990., godine bile su u državnom vlasništvu, a onda je krenula privatizacija istih – koja nije donijela ništa dobroga, jer državna je blagajna danas prazna, a od tvrtki koje je nekada posjedovala, Hrvatskoj su ostale tek mrvice i gomila problema. Privatizacije – rađene po kriminalnom modelu, nikada nisu niti dovršene, kao niti državne revizije pokrenute u vrijeme Vlade Ivice Račana.
Šimi Krasić, glavnoj državnoj revizorici naloženo je tada da provede reviziju pretvorbe i privatizacije u 2911 do tada privatiziranih tvrtki. Prije nego se HDZ 2003., vratio na vlast i zaustavio započetu reviziju, državni su revizori uspjeli pročešljati 1556 privatiziranih poduzeća, a nepravilnosti su pronašli u 95 posto tvrtki, odnosno njih 1481.
Na čelnom mjestu crne liste svakako je tajkun nad tajkunima Miroslav Kutle – čovjek koji je prema nekim procjenama uništio oko šest tisuća radnih mjesta, “ordiniravši u oko njih dvjesto. Pravosuđe se čak i pokušalo dotaknuti nekih tvrtki poput Dione i Gradskih podruma, no Miroslav Kutle pred zakonom nikada nije ni za što odgovarao, već naprotiv, kada je osuđen zbog Gradskih podruma na dvije godine i osam mjeseci zatvora, jednostavno je “otperjao” u BiH, u kojoj i danas lagodno živi.
Nakon Kutle, drugo mjesto zauzima i Josip Gucić s kojim se hrvatsko pravosuđe i dalje neuspješno igra lovice. Naime, i dalje su u toku procesi protiv Gucića za ratno profiterstvo i privatizacijski kriminal u makarskim tvrtkama Primorje, Mornar i Amfora, pa je početkom prošle godine napokon, nakon osam godina istrage, (dvije za podizanje pravomoćne optužnice, plus tri za donošenje sudskog rješenja), odlučeno da će se Guciću suditi u odsustvu. U međuvremenu Gucić je dospio na MUP-ovu tjeralicu, dok on sam i nije pretjerano zabrinut zbog progona iz Hrvatske, te se bezbrižno šetkara po Srbiji, u džepu noseći srpsku putovnicu.
Todorić “manga”
No svi tajkuni koji su 90-tih napunili džepove, preuzimajući nekada državne tvrtke, “male su bebe” spram Ivice Todorića, kojim su se mediji bavili propitkivajući, sasvim legalno, kako je od 1992., godine, načine na koje je stekao zadarsku Sojaru i Agropreradu Ivanić Grad, a portfelj Agrokora u posljednjih 20 i nešto godina napuhao poput balona punjenog helijem, ali se nitko ne usudi od državnih organa, ispitati i malo prekopati po njegovim tvrtkama. On sam, jači je od države, koja ga je obilato “futrala” državnim poticajima, sve dok je nije “pregazio”. Nedavno davši intervju slovenskim medijima ustvrdio je bahato “da svaki njegov čovjek može biti ministar”.
Prema istraživanju koje je uz podršku danske mreže za istraživačko novinarstvo Scoop 2012. proveo Saša Paparella, zaleđe Todorićevom Agrokoru prilikom širenja, danas najveće hrvatske kompanije, cijelo vrijeme su mu držali Franjo Luković i Zagrebačka banka, a čije je kredite navodno trošio i nenamjenski. I ZABA, baš kao i PBZ u međuvremenu su privatizirane, kao i 47 posto preostalih tvrtki kojima se državni revizori u vrijeme Račanove Vlade nisu stigli pozabaviti, a niti kasnije, interesantno, nitko nije našao za shodno malo “preroštati” način njegovog poslovanja i stjecanja njegovog bogatstva.
Iako su mediji donosili nepravilnosti i pisali ukazujući na “problem”, a državne institucije trebale reagirati na napise u njima, ništa se nije dogodilo. Todorić se dosjetio: platiti će obilato i redovito reklame u obliku podlistaka u novinama, osiguravajući medijima redovita primanja, a oni, zauzvrat, neće pisati o njemu. Stoga, kada ispadne podlistak iz novina, “Konzum”, zna se da je uredno i masno plaćen, a pisanije o njegovim tvrtkama, niti dobro niti loše, neće biti objavljene. Mediji već dugo žive od reklama, a Todorić se posve legalno dosjetio kako platiti medije i osigurati si mir, da se ne “čačka mečka”.
Privatizacijski zločini u istom rangu sa ubojstvom
Hrvatska danas ima zakon prema kojem privatizacijski zločin ne zastarijeva, baš kao niti ubojstva, dakle u istom su rangu “zločina”, o njima nije uputno niti govoriti a kamoli pisati. Tako je na vlastitoj koži osjetila i ekipa “Latinice” 2010., godine, kada je napravila emisiju na temu “Zločin u privatizaciji nikad ne zastarijeva”, obradivši privatizaciju Name i Jadran filma, s akterima Vinkom Grubišićem, Ninoslavom Pavićem, Miroslavom Kutle, Privredne i Zagrebačke banke. No umjesto prikazivanja emisije, koja usput budi rečeno nikada nije prikazana, u termin “Latinice” uguran je prvo dokumentarac “Zaustavljeni glas”, a potom – po drugi put – igrani film “Prezimiti u Riju”. Iako je emisija ušla u antologiju po sudskim tužbama i zabranama, koje su se vukle iza nje, HRT je priznao da je emisiju povukao zbog prijetnji tužbama iz Jadran filma, te je ipak emitirana “na divljaka” u Novinarskom domu, a HRT je sudski gonio Hrvatsko novinarsko društvo zbog – povrede autorskih prava.
I dalje na grbači građana
Najtransparentniji slučaj ozakonjene korupcije je privatizacija Ine, koju je započela Račanova Vlada, a “dokusurio” Sanader, sa svojom Vladom. Iako je privatizacija INA-e bila kriminalna, danas se samo spominje pravomoćna presuda koja kaže da je Ivo Sanader INA-u, to jest njena upravljačka prava prepustio mađarskom MOL-u u zamjenu za deset milijuna kuna mita, a jedina satisfakcija građanima je da se bivši odbjegli premijer, danas nalazi iza rešetaka, a građani ga i dalje hrane o svom trošku. Je li građanima to neka satisfakcija, znajući da bivši premijer iza rešetaka ima sve što mu treba, s podebljim računom “vani”?
INA, hrvatska naftna kompanija, koja je nekada bila u društvenom vlasništvu i ukapavala profit u hrvatski državni proračun, danas puni “kasu” Mađarima. Kada se aktualna vlast napokon, po pravomoćnoj presudi Sanaderu, suočila s pitanjem: “Što će napraviti u INA-i, kada se konačno raspetljalo da se radilo o kriminalnoj radnji, odgovor je bio: Ništa! Jer, vlada Zorana Milanovića i vrlo vjerojatno njegovih nasljednika, ne percipira već napravljenu štetu, te nije na njima da jalov posao i poprave.
U državi izgrađenoj na kriminalnim temeljima, nikoga ne čudi što se legalizirana korupcija uvukla u sve pore društva. Tko god da je bio ili sudjelovao “po zakonu”, ponešto je i sebe “uračunao” u posao i spremio u džep, a jedan od boljih primjera su i Hrvatske autoceste. U doba vladavine Ive Sanadera u HAC-u se grabilo tko i gdje je stigao, o čemu svjedoče i istrage, ali ne i sudski procesi, nikada pokrenuti. Vjerojatno niti neće biti. Omiljeni način izvlačenja novca u HAC-u bili su da se uglednike, “poduzetnike” i državne dužnosnike “ukomponira” u anekse ugovora i petljanja s javnim nabavama. Naravno, za svoj interes.
Dva “premaza” farbanja tunela
Nikada do kraja procesuiran je poznati slučaj “farbanja” tunela i ugovora sa Skladgradnjom braće Žužul, kojima je HAC za bojanje tunela Sveti Rok i Mala kapela platio 43,3 milijuna kuna, pet puta više od tržišne cijene. U to se ne ubraja aneks ugovora za dodatne radove za još oko osam milijuna kuna, kao niti da je maljanje spomenutih tunela plaćeno dva puta (valjda dva premaza), a “premazani” su jednom. Nikoga niti ne brine činjenica da je famozno farbanje bilo uključeno u cijenu radova izgradnje tunela, no svejedno je obavljeno naknadno, kako Skladgradnja ne bi slučajno ostala “nezaposlena” i zapostavljena.
Bagatela javne nabave po zakonu
Netransparentno razbacivanje državnim novcem su i famozne javne nabave, u kojima se radi o “sitnim” iznosima državnog novca, te nije nužno raspisivanje natječaja, već se poslovi sklapaju izravnom pogodbom. Tako je zaslugom SDP-a i sadašnje Vlade, zahvaljujući izmjenama Zakona o javnoj nabavi, koja i nije više “bagatelna”, stupivši na snagu 2013., godine, obveznici javnih nabava direktno mogu ugovarati nabavu roba i usluga do vrijednosti 200 tisuća kuna, izvođenje radova u iznosu do pola milijuna kuna, dok se do ovih izmjena sve spomenuto moglo raditi do iznosa čija vrijednost ne prelazi 70 tisuća kuna.
ZAMP-ovi milijuni i sve veća zarada
“Raspjevani” ZAMP, a s njim i bivši predsjednik Ivo Josipović, u suradnji s stručnom službom Hrvatskog društva skladatelja (HDS), zaduženog za utjerivanje naknade za autorska prava, vrti posao oko kojega se okreću milijuni kuna. Bivši predsjednik je i bivši glavni tajnik i član HDS-a, te se smatra najodgovornijim za utemeljenje ZAMP-a, s obzirom kakvu je ulogu odigrao u kreiranju Zakona o autorskim pravima. Baš i upravo je Josipović “ofermanio” prvi ugovor između ZAMP-a i HRT-a 1992., godine.
Tako za ZAMP administrativne poslove obavlja tvrtka Emporion u vlasništvu Josipovićevog prijatelja Marka Vojkovića, a da se radi o krajnje unosnom poslu, portal Index je otkrio 2012., godine, kada je objavio da je samo za poslove obavljene 2004., godine Emporion fakturirao ZAMP-u račun na 33,6 milijuna kuna. Iz ZAMP-a su tada odgovorili da Vojkovićevom Emporionu nije plaćen kompletan račun, već je tvrtka Marka Vojkovića od ZAMP-a uspjela naplatiti “samo” 16,7 milijuna kuna. I tako godinama, “samo”. Sve skupa ne bi bilo ništa značajno po naciju, da se ne radi o novcu građana, jer ZAMP financiraju svi porezni obveznici, s obzirom da proviziju na puštanje glazbe moraju platiti i oni koji je puštaju i oni koji je reproduciraju u javnim, i ne baš tako javnim prostorima, poput hotelskih soba. Harač ZAMP-u građani plaćaju i kupnjom bilo kojih medija koji se koriste za presnimavanje glazbe, poput CD-a, DVD-a, USB diskova, te je tako potencijal za zaradu neograničen i neslućenih mogućnosti, a “graditelji” ZAMP-a i više nego dobro koriste. Tako je primjerice ZAMP u 2013., godini na ime autorskih prava utjerao 104.579.850,65 kuna! No to nikako ne znači da nisu i ranijih godina poslovali i više negoli izvrsno; u 2004., ZAMP je inkasirao 65 milijuna kuna, 2005., 64 milijuna, 2006., 73 milijuna kuna. Od te godine prihodi ZAMP-a strelovito rastu, te od 2010., zaista im je “krenulo”, kada su “ubrali” 100 milijuna kuna, slijedeće 104 milijuna, 2012., 103 milijuna, a 2013., završili rekordno godinu sa inkasiranih 104,6 milijuna kuna.
( izvor objektivno.hr / uredio anonymous )
( izvor objektivno.hr / uredio anonymous )
Nema komentara:
Objavi komentar