Jedno od većih iznenađenja ove godine upravo stiže iz Francuske - naime, francuski predsjednik Francois Hollande zaprijetio je blokiranjem potpisivanja kontroverznog TTIP sporazuma o slobodnoj trgovini između Europske Unije i SAD-a.
Poznavajući dugu povijest francuskog pozicioniranja unutar Europe i prema sili s druge strane Atlantika, neke ovaj potez nije iznenadio, no većinu ipak jest.
Što se zapravo dogodilo? Hollande je poručio kako će odbaciti TTIP u "ovoj fazi" jer se Francuska protivi nereguliranoj slobodnoj trgovini. Što to pak znači? Sve je rečeno između redaka - ne, nije da se Francuska, a naročito ne njen predsjednik, protivi neregularnoj slobodnoj trgovini već im se ne sviđa ideja da na snagu stupi nešto što možda ne bi bilo skrojeno prema francuskim željama, odnosno nešto što bi moglo više ići u korist francuskim ekonomskim rivalima u Europi (čitaj: Njemačka).
Hollande kao de Gaulle?
Ne bi to bio prvi put da Francuska zauzima ovakav unikatan stav - neki će čak reći i "nesvrstan" - sjećamo li se velikog Charlesa de Gaullea? On je 1966. šokirao svijet kada je tehnički izvukao Francusku iz NATO pakta. To je učinio dvije godine nakon ključnog posjeta tadašnjem SSSR-u gdje je stigao s misijom da Francusku pozicionira kao alternativni utjecaj u kontekstu Hladnog rata (zanimljivost: nikada nije koristio termin SSSR, već samo Rusija, tvrdeći kako su upravo ruski nacionalni interesi ono što kroji politiku Kremlja, dok je ideologija komunizma samo sredstvo kojim se služe - teško je reći da nije bio barem djelomično u pravu).
Je li de Gaulle uistinu bio veliki šampion "trećeg puta", nesvrstani akter na čelu jedne sile Zapada? Teško, isto kao što je i teško da je tzv. "socijalist" Hollande odjednom protivnik sistema u kojem korporacije vode glavnu riječ. Sličnost je u onome što će u konačnici cijeniti Francuzi i pamtiti kao nešto pozitivno - stajanje na braniku interesa Francuske (pa makar na tom braniku primarno obitavala francuska poslovna klasa).
De Gaulle se povukao iz strukture NATO pakta zato jer mu se nikako nije dopadalo da u toj organizaciji glavnu riječ vode Britanija i SAD. Želio je da Francuska bude na istoj razini i da samim time bude jedna od onih imperijalnih sila kojoj će biti dozvoljeno eksploatirati ostatak svijeta, pa i ratovati za svoje interese po potrebi.
Interesi Pariza iznad svega
Francuska je idealan primjer neokolonijalne sile koja to može biti samo ako joj veće sile dozvoljavaju. Lideri u Parizu uvijek će znati koja područja obuhvaćaju tzv. Francafrique* i zadnje što im treba je da im imperijalisti modernog doba govore da tamo i tamo na ovaj ili onaj način krše nečija prava ili nečije suverenitete.
*Za odnos Francuske prema Africi često se koristi termin "Françafrique". Primarno je riječ o neo-kolonijalnom i eksploatacijskom odnosu Pariza prema bivšim afričkim kolonijama, državama koje su nastale formalnom de-kolonizacijom 60-ih te državama koje su i danas pod utjecajem Francuske na ovaj ili onaj način.
Od 1960. do danas Francuska je vojno intervenirala u Africi čak preko 30 puta. Francuska i danas ima svoje vojne baze u ovim afričkim zemljama: Gabon, Senegal, Džibuti, Mayotte i Réunion.
Zato je de Gaulle izašao iz NATO pakta, jer je znao da će Francuska imati veći manevarski prostor. Francuska se vratila u NATO tek 2009. pod vodstvom Nicolasa Sarkozya koji je pak, ponovno lukavo, zaključio da se Francuskoj sada, bar na neki period, više isplati biti NATO članica - dvije godine kasnije upravo NATO, a s Francuskom na čelu, pokreće neopravdanu agresiju na Libiju. Obama, još naivan na polovici prvog mandata, dao je zeleno svijetlo za ovu katastrofu, no Pariz je taj koji se htio primarno okoristiti smjenom režima u Tripoliju. Nakon Sarkozya došao je Hollande i nastavio imperijalističkim putevima dajući sve od sebe da Siriju pretvori u novu Libiju.
No, zašto ovo sve spominjemo? Zato jer ima itekako veze s aktualnom najavom Hollandea da će blokirati TTIP. Valja znati kako djeluje Francuska jer njene metode već su desetljećima konzistentne i, po njih, učinkovite.
Na putu između Washingtona i Berlina
Ima li tu i prkosa? Naravno, ali govorimo o prkosu koji je pomiješan s interesima, sve zajedno projicirano od strane simbioze političke i poslovne klase, odnosno francuskog establišmenta. Hollande i ljudi oko njega vidjeli su gdje se utabava temelj TTIP - ne u Parizu, već u Berlinu. Naime, prije svega nekoliko dana američki predsjednik Barack Obama posjetio je Njemačku te tamo s kancelarkom Angerlom Merkel poručio, ne baš tim riječima, ali otprilike - "Idemo dalje skupa, odavde gradimo SAD-EU zajedničko tržište".
Sve su to vidjeli u Parizu i nimalo im se ne sviđa. Ljutnja je tolika da su natjerali Hollandea da u javnosti kaže kako će blokirati TTIP. Dakako, njemu to baš i nije teško palo s obzirom da se protiv njega i njegove Vlade održavaju sve agresivniji prosvjedi diljem Francuske (novi francuski zakon o radu je brutalno podilaženje poslodavcima - nije francusko radništvo bez veze spremno dobivati vodenim topovima i suzavcem, ovo što im se sprema je za mnoge neprihvatljivo).
Život nakon potpisivanja TTIP-a bio bi brutalan
Idealan trenutak za kronično nepopularnog Hollandea, zar ne? On će se narodu Francuske i narodima Europe sada predstaviti kao nenadani heroj koji će sve nas braniti od TTIP-a.
Znajući kako to ipak radi samo zbog osobnih interesa svoje vladajuće elite, ipak, mnogi bi mu bili zahvalni ako u tom stavu i ustraje. Naime, TTIP je zaista onako gadan kako i pričaju - riječ je u gigantskom tajnom sporazumu koji bi zapravo spojio SAD i Europu u jedno veliko, gotovo u potpunosti neregulirano, zajedničko tržište.
To znači što? Ukratko - korporacije bi postale novi gospodari, a one više ne bi odgovarale nikome. Da, mnogi su danas u ovoj Europi nesigurnosti, nezaposlenosti i neizvjesnosti ljuti na državu, ali država još uvijek mora ponekad nešto napraviti u interesu svojih državljana, pa evo nam Hollandea kao idealnog primjera, zar ne?
"Naročito ne protiv Francuske"
Život nakon TTIP-a bio bi brutalan - mokri san za sve Laissez-faire kapitaliste ovog kontinenta, ali noćna mora za normalan radni narod.
Kako može Hollande zaustaviti TTIP? Jednostavno, svih 28 EU članica mora ratificirati TTIP da bi stupio na snagu.
"Ne može biti sporazuma bez Francuske, naročito ne protiv Francuske", poručio je Hollande. To je poruka prije svega upućena na određene adrese u Washingtonu i Berlinu. I, što će se desiti sada? Vidjeti ćemo, neizvjesni dani svakako jesu pred nama. Ili će Amerikanci, u tajnosti, dakako, ponuditi Francuskoj neke bolje uvjete ili će se pak cijela ideja možda i srušiti. Što ako Britanija kroz koji tjedan izađe iz EU? I to je faktor koji treba dodati u ovu jednadžbu.
Anti-TTIP u svim krugovima
Na kraju treba reći i ovo, a to je otkriveno i u novim dokumentima koji su procurili u ponedjeljak u javnost, koliko god se to nekima činilo možda i nemogućim, u Europi doista još uvijek postoje određene strukture vlasti koje ne žele prihvatiti američki način vođenja poslovanja, odnosno način gdje je sirovi profit početak i kraj svega. Što je za zaštitom radnika? Sa zaštitom potrošača (GMO hrana)? Sa zaštitom životinja i prirode? Nekoga mora biti briga i sve one koje je imalo briga moraju biti bez imalo suzdržanosti protiv TTIP-a. Hollande vjerojatno sam po sebi nije jedan od tih, ali, ako su se stvari tako posložile, neka on bude taj koji će zaustaviti ovo - jer milijuni potpisa na peticiji protiv TTIP-a vladajućima u Parizu znače malo, ali ako su izračunali da bi ishod mogao biti taj da će ih iz poslova izgurati Nijemci i Amerikanci, stvari se mijenjaju.
Vezano uz temu:
Kome treba TTIP i mogu li tajni pregovori preživjeti nakon što su postali javni?
( izvor advance.hr / uredio anonymous )
Nema komentara:
Objavi komentar