Europsko pravo, sukladno aktima koje je potpisala Republika Hrvatska prilikom pristupanja a EU, „jače“ je u odnosu na hrvatsko pravo. Republika Hrvatska dužna ga je primjenjivati u svojoj sudskoj praksi, i to odluke donešene temeljem Konvencija, tj. odluke Europskog suda u Strasbourgu i Europskog suda pravde u Luxembourgu jer su Konvencije i Deklaracije jer su one za zemlje potpisnice jače od Ustava pojedinih zemalja potpisnica, pa su tako i iznad Ustava RH.
Člankom 47. Povelje EK nametnuta je nužna djelotvornost primjena prava Unije čija je posljedica pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.
45. “Prava koja potrošači imaju na temelju Direktive 93/13 su djelotvorno zaštiećena jer, s jedne strane, potrošač raspolaže mogućnošću pozvati se na nepoštene odredbe pred sudom zaduženim za ispitivanje prigovora na ovrhu na temelju hipoteke i, s druge strane, sudac je ovlašten po službenoj dužnosti ispitati postojanje tih odredaba, i odgoditi provedbu ovrhe.”
Europski sud pravde u Luxembourgu odlučio je: Kada se vodi postupak radi utvvrđenja nepoštenosti ugovora koja posljedično uzrokuje i ništetnost, ne može se odvojeno voditi postupak ništetnosti od ovršnog postupka, već po službenoj dužnosti nacionalni sud je dužan donijeti privremenu mjeru kako bi se osiguralo poštivanje zajamčenih prava, odnosno odgoditi ovrhu
Europski sud pravde u Luxbembourgu, odlučivao je o pitanju zaštite stranaka ukoliko takva zaštita nije propisana Zakonima koji su na snazi u pojedinim zemljama članicama, a koje pitanje je kao prethodno pitanje postavila Švedska u Predmetu C-432/05. Na navedeno prethodno pitanje, donešena je Odluka Suda dana 13. ožujka 2007. godine.
Navedenom Odlukom Europski sud pravde u Luxembourgu odlučio je:
„Kada nije sigurno prema nacionalnim pravom, primjenjenom u skladu sa zahtjevima prava Zajednice, je li zahtjev za zaštitu prava pojedinca zajamčenih pravom Zajednice dopušten, načelo učinkovite sudske zaštite zahtijeva da nacionalni sud može, bez obzira, u toj fazi, odobriti privremenu mjeru nužnu kako bi se osiguralo poštivanje zajamčenih prava.
U slučaju nepostojanja pravila Zajednice koja uređuju pitanje, na domaćim je pravnim poretcima svake države članice da utvrdi uvjete pod kojima će se privremena mjera odobriti da bi zaštitila prava pojedinca zajamčena pravom Zajednice.“
Hrvatska Vlada i Sabor bili su dužni donijeti takve mjere zaštite koja će učinkovito omogućiti i osigurati poštivanje zajamčenih prava građana. Surpotno tome, i suprotno Direktivi EU 93/13, Sabor je usvojio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji u praksi ne pruža nikakvu pravnu zaštitu ovršenicima i sudionicima u nepoštenim potrošačkim ugovorima.
U Odluci br. C-169/14 Europski sud u Luxembourgu navodi: „Člankom 47. Povelje EK nametnuta je nužna djelotvornost primjena prava Unije čija je posljedica pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.
45.Prava koja potrošači imaju na temelju Direktive 93/13 su djelotvorno zaštićena jer, s jedne strane, potrošač raspolaže mogućnošću pozvati se na nepoštene odredbe pred sudom zaduženim za ispitivanje prigovora na ovrhu na temelju hipoteke i, s druge strane, sudac je ovlašten po službenoj dužnosti ispitati postojanje tih odredaba, i to prema potrebi, odgoditi provedbu ovrhe.
Sudac je mogao po službenoj dužnosti ocijeniti nepošten karakter ugovornih odredbi, i u skladu s tim obustaviti ili odgoditi ovrhu.
„U slučaju u kojem potrošač odluči pokrenuti redovni postupak o meritumu (tužba za poništenje) a sud koji odlučuje o meritumu utvrdi da je jedna ili više odredaba hipotekarnog ugovora o zajmu ništava jer su nepoštene, prisilna ovrha naloga sadržanog u navedenom ugovoru bit će neizbježno dovedena u pitanje i, prema svemu sudeći, odgođena. Pod pretpostavkom da, čak i ako podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti utemeljene na nepoštenim odredbama nema za posljedica odgodu usporednog postupka prisilne ovrhe, djelotvornost zaštite dodijeljene Direktivom 93/13, čini mi se, dostatno je jamstvo za dodatnu mogućnost ponuđenu potrošačima i sucu na temelju nacionalnih odredaba primjenjivih na ovršni postupak.
Nadalje, sudske odluke ne bi smjele biti u suprotnosti s načelom jednakosti stranaka propisanih člankom 47. stavak 2. Povelje, a što je cilj i Direktivi 93/13 da uspostavi jednakost između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga.
Presuda Aziz (EU:C:2013:164) jednostavno zahtijeva da se u ovršnom postupku na temelju hipoteke dopusti da u prilog prigovoru na ovrhu ovršenici mogu kao razloge navesti one koji se odnose na ništavost naloga ili njegovih odredaba jer su nepoštene, ili da se u naknadnom postupku o meritumu može donijeti privremena mjera o odgodi ovrhe na temelju hipoteke, ako se zahtjeva utvrđenje ništavosti odredbe te vrste.
Europski sud za ljudska prava smatra „da bi greške ili propusti državnih tijela trebale ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes. Drugim riječima, rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga građanina (vidi, mutatis mutandis, Radchikov v. Russia, br. 65582/01, § 50, 24. svibnja 2007.)“
Nesporno je da su austrijske zadruge, između ostalih i ovrhovoditelj na području Republike Hrvatske nelegalno ugovorale i isplaćivale kredite, tj. obavljale kreditno poslovanje. Isto tako je nesporno da domaća državna tijela nisu poduzela pravne radnje u korist građana Hrvatske – ovršenika, tj. ni na koji način nisu zakonskom regulativom zaštitile prava svojih građana. Isto je ispravljeno, sukladno europskom pravu, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te su navedenim Zakonom donešeni propisi koji štite ovršenike od nezakonitih postupanja. Isto se odnosi i na ovršne postupke, koji se „bez odgode“ i bez raspravljanja o samoj biti predmeta, odgađaju do okončanja parničnog postupka kojim se odlučuje o ništetnosti.
Europski sud pravde u Luxembourgu koji u svojim odlukama ispituje prethodna pitanja ili donosi odluke po tužbama u kojima postoje navodi za kršenje odredbi Direktive 93/13 i prava potrošača donio je nekoliko odluka o pitanjima prava potrošača, pa tako i o pitanju nepoštenih ugovora o kreditu, nepoštenih kamatnih obračuna, kao i nedopuštenih ovrha na nekretninama temeljem osiguranja hipotekom.
Presuda Aziz (EU:C 2013:164) Naime taj sud smatra da članak 695. stavak 4. LEC-a koji u okviru ovrhe na temelju hipoteke ne dopušta ovršenicima žalbu protiv odluke donesene u prvom stupnju kojom se odbija njegov prigovor ugrožava djelotvnornost zaštite potrošača iz Direktive 93/13. “„Podsjećam da je u predmetu koji je bio povod za presudu Aziz pitanje upućeno Sudu uneseno u okvir opće problematike u vezi s ovlastima i obvezama nacionalnog sudca pri nadzoru nepoštenog karaktera odredaba sadržanih u potrošačkim ugovorima. Ono se konkretno odnosilo na utvrđivanje odgovornosti suca pred kojim je pokrenut postupak o meritumu povezan s postupkom ovrhe na temelju hipoteke, s ciljem osiguranja, prema potrebi, korisnog učinka presude o meritumu kojim se proglašava nepošteni karakter ugovorne odredbe na kojoj se zasniva ovršna isprava i time pokretanje ovršnog postupka.”
31.„Sud je zaključio da su do tada primjenjiva španjolska pravila u vezi s ovrhom na temelju hipoteke ugrozila djelotvornost zaštite kojoj Direktiva 93/13 teži, time što su onemogućila sucu pred kojim je potrošač pokrenuo spor o meritumu u vezi s nepoštenom ugovoronom odredbom koja predstavlja temelj ovršne isprave da donese privremene mjere kojima se može odgoditi i obustaviti ovršni postupak na temelju hipoteke, kada bi donošenje takvih mjesta bilo potrebno da se zajmči puni učinak njegove konačne odluke (13).”
31.”Presuda suda nastoji s aspekta načela djelotvornosti dovesti u pitanje nacionalna pravila koja onemogućuju potrošaču i a fortiori sucu da se pozivaju na postojanje nepoštenih odredaba u ugovoru u svrhu prigovora na ovrhu. Razlozi Suda utemeljeni su osobito na činjenici da u do tada primjenjivom sustavu potrošač nije mogao prigovoriti na ovrhu na temelju hipoteke, a sudac je odgodio, zbog nepoštenog karaktera odredaba sadržanih u spornom ugovoru o zajmu. Radilo se o siguraciji u kojoj se zaštita u obliku naknade štete a pasteriori činila jedinom mogućom, ali nije mogla predstavljati djelotvorno i prikladno sredstvo za sprječavanje trajnog korištenja odredbama zabranjenima Direktirvom 93/13.”
33.”Drugim riječima, s gledišta zaštite koju Direktiva 93/13 osigurava potrošačima, problematičnom se smatrala činjenica da je ovrha na temelju hipoteke bila potpuno odvojena od postupka o meritumu koji je pokrenuo potrošač i u kojem je tražio utvrđenje ništavosti određenih nepoštenih odredaba.
Ta je zaštita očito nepotpuna kada se ne može spriječiti ovrha na imovini, iako je dužnik koji ne ispunjava obveze pokrenuo postupak o meritumu radi utvrđenja nepoštenog karaktera određenih odredaba ugovora o zajmu. Ne dovodi li se u pitanje sam ovršni postupak nego njegov odnos s tužbom za utvrđenje ništavosti odredbe ili odredaba za koje se utvrdi da su nepoštene.”
“Nacionalno pravo u ovom predmetu učinilo je nemogućim ili iznimno teškim korištenje pravima dodijeljenima Direktivom 93/13.”
Člankom 47. Povelje EK nametnuta je nužna djelotvornost primjena prava Unije čija je posljedica pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.
45. Prava koja potrošači imaju na temelju Direktive 93/13 su djelotvorno zaštiećena jer, s jedne strane, potrošač raspolaže mogućnošću pozvati se na nepoštene odredbe pred sudom zaduženim za ispitivanje prigovora na ovrhu na temelju hipoteke i, s druge strane, sudac je ovlašten po službenoj dužnosti ispitati postojanje tih odredaba, i to prema potrebi, odgoditi provedbu ovrhe.
Nema komentara:
Objavi komentar