Što je to školsko obrazovanje? Onaj proces kada krenemo u školu, godinama dolazimo na nastavu, učimo, izlazimo za ispite, dobivamo ocjene, mature, diplome... I? Što onda, odnosno, što smo ili tko smo onda?
Nakon tog procesa trebali bismo biti spremni za iduću fazu našeg života, onu radnu fazu. Što dolazi nakon te radne faze? Malo odmora pred grob i to je to. Iako ovo ne zvuči baš entuzijastično, činjenica jest da se o ovim životnim etapama ne raspravlja previše.
Škola kao ključni instrument vladajuće klase
Neke stvari nas do te mjere okružuju da nam često ne pada ni na pamet propitkivati zašto one jesu baš takve. Ne idemo za time, nemamo se vremena time baviti (jer se vjerojatno intenzivno bavimo nekom od "uči-radi-spremi se za grob" fazom).
Vrlo je pogrešan takav stav jer sve ono čime se sami ne bavimo, kako nam govori popularna poslovica za politiku, baviti će se nama na ovaj ili onaj način. Itekako bismo se trebali baviti svim etapama našeg života, a naročito prvom jer ona će nas definirati u samom startu.
No, u Hrvatskoj se upravo i nalazimo, izgleda, u takvoj situaciji. Svi govore o reformi školstva. Je li bolje da bude ovakva ili onakva, treba li dovesti dodatne ljude koji bi napravili opću recenziju dosadašnjeg posla ili su postojeći dostatni.
Dakako, kako smo istaknuli i u prošlom osvrtu na ovu temu, o samom obrazovanju govore tek rijetki, većina govori o politici.
No, kako ćemo i argumentirati u ovom tekstu, škola - ne samo naša, već općenito - zamišljena je i operira kao važan, ako ne i najvažniji, instrument vladajuće klase.
Uzroci političko/svjetonazorskog konflikta oko reforme u Hrvatskoj
Zašto se politika uopće upliće u školstvo? Kojeg li pitanja - ako je nekome zaista čudno da se politika i država upliću u školstvo ta osoba ima problema u razumijevanju elementarnih pojedinosti naše stvarnosti.
Politika je itekako zainteresirana za školstvo jer ovisno o tome kakvi će ljudi iz tog školskog perioda izlaziti toliku će i potporu imati određena opcija. Razumljivo je da ako školski kurikulum u prvi plan stavlja vjeronauk da će ljudi biti religiozniji i konzervativniji. Ako se pak fokusira na prirodne znanosti, šanse su velike da će ljudi biti liberalniji i manje religiozni.
To je to što se političkih interesa tiče. Sve se svodi na to koliko će koja strana u ljudskom fondu (djeca) pridobiti pojedinaca (odraslih nakon obrazovnog procesa) na svoju stranu.
Znanstvena grana koja u ovim procedurama igra vjerojatno najvažniju ulogu je statistika.
Netko će zbog reforme u Hrvatskoj dugoročno politički izgubiti
Dugoročno gledajući (10, 20 godina), svaka promjena u obrazovnom kurikulumu imati će dalekosežne posljedice. Što ako danas počnemo učiti djecu da je čovjek nastao isključivo evolucijom i su religijska objašnjenja zastarjela i sukladno tome ih ne bi trebalo uzimati za ozbiljno? Kroz jedan period ćemo vidjeti veliku promjenu u glasačkim preferencama.
Dakako, kod nas se ne ide s takvim radikalnim reformama (jer i oni koji se kod nas predstavljaju kao radikalni su zapravo vrlo umjereni), ali kakva god bila nova reforma kurikuluma, čim se u njemu nešto mijenja, znači da će te promjene - po sili statistike - kroz jedan određeni period imati i znatne političke posljedice. Čudi li onda da konzervativna strana u Hrvatskoj (koja je i na vlasti) želi pod svaku cijenu ubaciti i svoje ljude među krojače novog kurikuluma kako bi isti dodali ponešto i od njihovog svjetonazora?
Stvar se poklopila i s time da je Vlada u Hrvatskoj trenutačno poprilično nestabilna, a to opoziciji daje dobru priliku da ih pokušaju srušiti. Upravo danas se na centralnom trgu u Zagrebu održava veliki prosvjed, navodno u znak potpore kurikularnim reformama, no do sada je zapravo već svima poprilično jasno da je riječ (i) o anti-vladinom prosvjedu.
Zašto država želi obrazovati svoje stanovnike?
No, vratimo se inicijalnoj temi. Kako će izgledati jedna država ovisi primarno o tome kakvo obrazovanje dobivaju njeni stanovnici.
Kako smo i rekli, obrazovanje je nešto što uzimamo zdravo za gotovo. Znamo da djeca kada navrše određen broj godina kreću u školu i da će tamo steći nekakva znanja.
No, jesmo li se ikada pitali zašto je to tako? Jer, kako i znamo, nije država oduvijek brinula o tome je li njeno stanovništvo obrazovano ili nije. Zašto brine sada? I tko brine?
O svemu brine/promišlja vladajuća klasa, ali ne zbog dobrobiti svih već zbog primarno dobrobiti njih samih. Vladajuća kapitalistička klasa jedne države želi da ta ista država proizvodi uvjete i resurse (a ljudi su ključan resurs) idealno skrojene prema njihovim potrebama.
Štogod vladajućoj klasi u datom trenutku treba
U neka davna vremena (ili možda ne baš tako davna), vladajućoj klasi je pasalo da ljudi ne budu obrazovani kako bi ih se moglo poslati da ginu u ratove za interese vladajuće klase (gotovo svi ratovi ikad vođeni, vođeni su za interese vladajuće klase i to nije nešto što bi se moglo lako pobiti). Neobrazovana (ili "obrazovana" na specifičan način) osoba spremnija je jurišati na front i gubiti glavu za tuđe interese od osobe koja misli svojim glavom i vidi perfidnu narav rata u koji je se zove.
No, vremena velikih ratova su prošla, ali i vremena vrlo jednostavnih poslova za koje nije bilo potrebno puno formalnog obrazovanja. Razvojem industrije stvorena je još moćnija vladajuća klasa, daleko moćnija no što je bila ona u doba kraljeva i grofova - stvorena je kapitalistička vladajuća klasa, a njoj su sad trebali puno bolje obrazovani radnici, koji će znati operirati s kompleksnim strojevima i procesima (kako bi uprihodili profit za svoje šefove).
Škola kao priprema za doživotno izrabljivanje
Dakako, u isto vrijeme se pazilo na to da škola bude uređena kao radno mjesto, odnosno da djeca od malih nogu nauče što je to autoritet i da ga moraju bespogovorno poštivati. Naravno, ono što je za vrijeme školske faze nastavnik, u idućoj životnoj fazi biti će šef. Drugim riječima, djecu se unaprijed priprema za eksploataciju kojoj će biti izvrgnuti tijekom gotovo cijelog njihovog odraslog života.
Najpoznatiji kritičar kapitalističke klase, Karl Marx, istaknuo je još u 19. stoljeću kako je vladajuća ideologija daleko učinkovitija u kontroliranju masa od fizičke sile. Mase ne idu za vladajućom ideologijom kojoj su izložene svakog dana - vladajuća ideologija samim time postaje skrivena od svijesti pojedinca (tzv. "lažna svijest").
Sto godina nakon Marxa, francuski filozof Louis Althusser 1971. ističe kako je glavna uloga obrazovanja u kapitalističkom društvu "proizvodnja učinkovite i poslušne radne snage".
Taj posao "proizvodnje učinkovitih i poslušnih" na sebe preuzimaju škole, a to čine, tvrdi Althusser, na dva načina:
1) Šalju poruku da je kapitalizam pravedan i razuman (škola uči učenike da se natječu međusobno i da nastoje biti bolji od drugih).
2. Uči djecu (buduće radnike) da budu submisivni prema autoritetu (djecu se uči da ne propitkuju nastavnike, a isto tako kasnije neće propitkivati ni svoje šefove - biti će im prirodno dobivati naređenja).
Obrazovanje kao instrument širenja ideologije kojom se kontrolira društvo
Ideologija je u kapitalističkom društvu ključna po pitanju kontrole društva, a obrazovanje je pritom instrument koji emitira i učvršćuje tu ideologiju.
Ekonomisti Samuel Bowles i Herbert Gintis objavili su 1976. veliko istraživanje pod nazivom "Školstvo u Kapitalističkoj Americi" te zaključili kako je Althusser bio u pravu te kako se ideologija najbolje propagira putem tzv. "skrivenog kurikuluma".
"Skriveni kurikulum"
Što je pak to? Skriveni kurikulum je popratni efekt obrazovanja. Riječ je o svemu onome što naučimo kroz školovanje, ali to isto nije otvoreno učeno. Drugim riječima, govorimo o širenju normi, vrednota i vjerovanja, u učionici i društvenoj okolini.
Puno toga škola "uči" bez da zapravo formalno uči. Primjerice, učenike se "uči" da izgledaju pametnije ako su dobro odjeveni ili ako nose uniformu. Uči se točnosti na način da se disciplinira one koji kasne. Sve ovo je, smatraju Bowles i Gintis, uređeno na način da pogoduje pripremi djece za kapitalističku eksploataciju.
Nadalje, škole šire mit o tome da svi imaju jednako šanse, a to je u današnjem društvu jednostavno pogrešno jer osobe koje dolaze iz utjecajnijih društvenih krugova će uvijek imati veće šanse od drugih.
Što još škole rade? Ono što je u kapitalističkom društvu nužno - podjelu rada. Kroz obrazovanje se dijeli ljude - tko će biti čistač ulica, a tko odvjetnik.
Od šamara do razgovora o emocijama
Kako se mijenjaju potrebe tržišta tako se mijenjaju i kurikulumi. Dok su kapitalistima trebali ponizni radnici, djecu se pripremalo na način da ih se u školama šamaralo i fizički kažnjavalo za čak i najmanji prijestup. Logično - ta ista djeca su kasnije postala tvornički radnici koji su i dalje bili poslušni jer im je strah od kazne doslovno usađen iz vremena djetinjstva.
No, danas kapitalistima više ne trebaju ovi šutljivi, poslušni i marljivi radnici. Što da radi jedan Mark Zuckerberg (osnivač Facebook-a) s takvim radnikom? Nije mu potreban. Takav radnik bio je dobar za rad na strojevima, ali u današnjem poslovnom okruženju takav radnik (tako skrojen radnik) nema neku vrijednost. Zuckerbergu i njemu sličnima treba radnik koji će sam od sebe pronalaziti što raditi, koji će se "pobuniti" protiv svog šefa na način da će sam predlagati nove poslovne inovacije (kojih se šef ne bi sam nikada ni sjetio) unutar kompanije. Novi zaposlenik će biti pomalo egoistični lider koji će se osjećati jako važnim, a šef će biti lukav pa sebe više neće prikazivati kao velikog šefa već kao "prijatelja" i "kolegu". To je idealan radnik i on gura moderne kompanije naprijed, a ne onaj poslušni - za te potrebe globalno kapitalističko tržište danas ima Kinu (a i Indija im se brzo priprema).
Dakle, škole u razvijenim zemljama moraju tržištu proizvoditi takve radnike. Kako? Nekad su poslušne proizvodili na način da su ih šamarali, a danas će nove radnike proizvoditi na način da će ih poticati da budu ponekad i neposlušni, da pričaju o svojim osjećajima itd.
Škola kao učiteljica globalnih vrednota s kojima se ne slažu baš sve obitelji
Za djecu će to svakako biti ljepše iskustvo od šamaranja, ali u konačnici će ih dočekati neugodno iznenađenje. Njihov ego će biti kondicioniran i oni će biti spremni na to da imaju i da im pripada puno, no, u jednom trenutku će se nažalost suočiti sa svom okrutnošću sistema koji ih je skrojio kada saznaju da nema mjesta za svih, već samo za najbolje, a oni, unatoč velikom trudu, možda jednostavno nisu među njima.
Nadalje, nije nikakva tajna da su škole često u koliziji s normama i vrednotama koje djeca nauče u svojim obiteljima. Škola djecu odvaja od naučenog u kući i gura ih prema univerzalnim vrednotama društva. Toga su mnoge obitelji itekako svjesne te zbog toga žestoko reagiraju na sve što ima veze s promjenom školstva - kao što je primjerice aktualna reforma kurikuluma.
Priprema radnika za eksploataciju - kako treba izgledati da zadovolji potrebe modernog kapitalističkog tržišta?
Cilj škole je stvoriti uniformiranog radnika spremnog za eksploataciju. Ovisno o tome koje su potrebe aktualne eksploatacije, tako će se i škola prilagođavati. Stoga ne čudi, primjerice u hrvatskom slučaju, da je udruga poslodavaca izrazila snažnu potporu za reforme.
Izgleda kako svi žele reforme - i lijevi i desni, samo se prepiru oko toga koji će svjetonazori biti zastupljeniji. Drugim riječima, vodi se politička borba, ali ona ekonomska nije se ni vodila.
Sve struje vladajuće klase - odnosno lijevi i desni centar - žele ove reforme jer žele školski sustav prilagoditi što boljem stvaranju novih radnika za što bolju eksploataciju.
Naime, kako bi trebao izgledati taj novi "proizvod", odnosno radnik nakon završene osnovne i srednje škole? Trebao bi biti točno onakav kakvoga ga tržište treba.
Novi radnik trebao bi izgledati otprilike ovako:
- mora biti spreman uvijek na nove rizike
- ne razmišljati o stabilnosti kao o nečem pozitivnom
- biti spreman na stalno učenje
- ne čekati da mu šef da posao već posao trebao pronaći sam (nema zabušavanja)
- treba biti emotivno vezan uz svoj posao (mora "vjerovati" u ciljeve svoje kompanije)
- mora se dobro nositi sa stresom
- ne treba se baviti stvarima koje ne pridonose razvoju poslovanja (golemo znanje iz povijesti neće mu pomoći ovdje)
- mora biti konkurentan i mora prihvaćati konkurentnost kao nešto prirodno
- mora biti aposlutno fleksibilan (po pitanju radnih sati, vikenda, odmora - uvijek mora biti dostupan poslu, uključujući i preko društvenih mreža)
- mora inovirati, stalno tražiti bolja rješenja
- biti vrlo entuzijastičan po pitanju svega
- itd.
Entuzijazam, energija - tu su izuzetno kvalitetne važne karakteristike koje se očekuju od novog radnika, ali i optimizam, pozitivan stav, samopouzdanje. Ipak, entuzijazam iznad svega - primjerice, ako u svoj CV priložite da ste volontirali u nošenju odjeće za izbjeglice iz Sirije, možete očekivati da će Vaš potencijalni poslodavac to označiti kao plus. No, ako u svom CV-u napišete da ste objavili u stručnom časopisu tekst o tome zašto uopće toliki broj izbjeglica stiže iz Sirije, to se neće gledati na pozitivan način - to nije "taj" entuzijazam koji se očekuje.
Drugim riječima, trebamo energične i hrabre radnike, ali ne nužno i odveć pametne, zapravo načitane. Visoki IQ? Svakako, oni su odlični za programiranje i druge kompleksne zadatke, ali ne želimo radnike s visokom IQ-om koji će znati previše, koji će postavljati kojekakva moralna i filozofska pitanja. Želimo radnika koji je brz, aktivan, učinkovit, ali po mogućnosti i pomalo plitak.
Kakvi radnici trebaju modernom tržištu? Sigurno ne oni koji će mirno voditi svoje živote radeći od 9 do 17. Novoj generaciji kapitalista trebaju novi, vrlo stručni i vrlo specifični radnici - radnici koji će razvijati aplikacije za mobilne uređaje, koji će biti u stanju sami organizirati konferenciju za investitore, koji će postati maksimalno integrirani u svoj poslovni život.
U Hrvatskoj svi podržavaju kapitalizam i svi podržavaju reformu
Takve radnike, složiti ćemo se, obrazovni sustavi kao što je ovaj hrvatski, jednostavno danas ne proizvodi. Naravno, pronađe se povremeno pokoja pametna glava koja će se izdvojiti iz prosjeka i potpuno se adaptirati na novo tržište rada, no, to su danas još uvijek iznimke (ili pojedinci "preodgojeni" na privatnim fakultetima).
Sukladno tome, ako se želimo natjecati na lokalnom, europskom i globalnom tržištu rada - onda da, ova reforma školstva je apsolutno nužna i potrebna. Zato istu i podržavaju svi - od SDP-a, HDZ-a, predsjednice Kitarović, Hrvatske Udruge Poslodavaca, do medijskih "ljevičara" (zapravo ovo su ljudi koje se treba nazivati progresivnima jer njihovi svjetonazori su progresivni, ali ljevičari nisu jer otvoreno podržavaju postojeću ekonomiju eksploatacije).
Svi podržavaju kapitalizam i svi podržavaju reformu. Tenzije nastaju samo zbog političkih i svjetonazorskih pitanja jer ovisno o tome na koju stranu bude reforma "naginjala" (odnosno ovisno o tome što će pisati u udžbenicima povijesti, biologije i hrvatskog jezika) ovisiti će i koja će struja dugoročno vladati ovom zemljom.
No, za osvještenijeg radnika kojeg brine izrabljivanje nad njegovim životom, to malo znači, jer koja god struja pobijedila, one su suštinski (ekonomski) iste. Dakako, ako potpuno prihvatimo da je ovo "svijet u kojem živimo" i da je borba protiv kapitalizma uzaludna, odnosno ako taj segment uopće ne uzimamo u razmatranje, onda ostaje samo političko/svjetonazorski konflikt u kojem je logičnije podržati progresivnu stranu.
Bez reforme, u ovom ekonomskom modelu, država ne bi mogla izdržati
Imajući sve ovo u vidu, može se zaključiti kako nema nikakvog straha da reforma školstva u Hrvatskoj neće proći. Reforma će sigurno proći i škole će uskoro početi proizvoditi prikladnije radnike koji će biti skrojeni za potrebe modernog tržišta.
Ako reforma - bez obzira da li je do kraja napisali progresivci ili konzervativci - nekim čudom ipak ne bude implementirana, onda to znači da netko želi kraj ove države jer dugoročno bez ovakve reforme država ne bi mogla opstati, jednostavno ne bi imala adekvatnog kadra za rad.
S druge strane, ako odradimo reformu kako treba i ako zaista počnemo na tržište izbacivati nove dobro skrojene radnike, što Hrvatska kao država ima od toga jer isti će vrlo vjerojatno otići vani (već i sada se vodi znatna, ne baš objektivna, medijska kampanja koja potiče ljude na odlazak iz Hrvatske).
Dakako, tu su i brojna druga otvorena pitanja. Postoji li osiguran novac za provedbu ovih reformi? Ako će novac doći izvana, koji su interesi vlasnika tog novca? Što će biti sa zaposlenim nastavnicima, hoće li doći do masovnih otkaza?
Postoje razni scenariji u kojima aktualna vladajuća klasa u Hrvatskoj može "zabrljati stvar" i dovesti do toga da se reforma odgodi, ali u konačnici ona će ipak biti implementirana.
Potpora eksploataciji i glasnoća svjetonazorske klackalice
Biti za ovaj ili onaj način na koji ćemo svojoj djeci prezentirati neke životne činjenice, je normalni dio debate. Želimo da, ako je sudbina već takva da osim krojenja radnika za potrebe tržišta nema nekih velikih alternativa, onda barem naša djeca dobiju koliko-toliko normalan svjetonazorski set vrednota u školama.
Sve to stoji i zbog svega toga valja dati podršku progresivnijim snagama, no, bilo bi krajnje naivno tvrditi da ste "ljevičar" zato što dajete podršku obrazovnoj reformi. Iza ove reforme, barem u ovom trenutačnom izdanju, stoje ljudi koji su se potrudili da ista bude moderna, progresivna i što bolje prilagođenija aktualnim potrebama tržišta, no, ti ljudi nisu ljevičari u pravom smislu riječi, nemaju dovoljno mašte da zamisle jedan novi pravedniji ekonomski poredak, a priče o padu kapitalizma boje se podjednako, ako ne i više, kao i njihovi konzervativni kolege s druge strane svjetonazorske klackalice.
( izvor advance.hr / uredio anonymous )
Nema komentara:
Objavi komentar