Donosimo tekst objavljen u tjedniku 7Dnevno 29. srpnja, u kojem je razvidno što je Mladen Bajić mislio o Perkoviću i Mustaču koji su danas, 3. kolovoza, u Njemačkoj osuđeni na kaznu doživotnog zatvora.
Završeno je suđenje bivšim pripadnicima jugoslavenske i hrvatske tajne službe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog pomaganja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine. Prema presudi, Perković i Mustač osuđeni su na doživotnu zatvorsku kaznu za sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.
Dauster je u čitanju presude opisao i ulogu Perkovića i Mustača, društveno-povijesni kontekst vremena tog srpnja 1983. godine. Dodao je da se presuda temelji na činjenici da je “Zdravko Mustač u to vrijeme, dakle 1983. godine, bio šef hrvatskog ogranka SDS-a dok je Josip Perković tada obnašao funkciju čelnika odjela II SDS-a zaduženog za emigraciju i bio šef doušniku Krunoslavu Pratesu”. “Zdravko Mustač je krajem 1982. ili početkom 1983. ovlastio Perkovića da započne s pripremama za likvidaciju Stjepana Đurekovića. Motiv za uklanjanje Đurekovića utemljen je kako njegovim neprijateljskim djelovanjem i upletenosti u malverzacije u Ini. Smatralo se da bi eliminacijom Đurekovića bio uklonjen i problem s Inom koji je zbog istraga o pronevjerama u visini od nekoliko milijuna dolara postao veliki teret za republičko vodstvo”, rekao je sudac Dauster.
Podsjetimo, tjednik 7Dnevno pisao je kako bi bilo dobro sumirati i političko-pravosudnu karijeru Mladena Bajića, koja je obilježila zadnjih dvadesetak godina hrvatskog pravosudnog sustava. Ali pitanje je hoće li to ikada biti moguće, s obzirom na to da je razina političke volje da se to napravi po prilici jednaka razini političke volje da se 2013. godine udbaške čelnike izruči Njemačkoj. Ponovno donosimo tekst objavljen u tjedniku 7Dnevno 29. srpnja, u kojem je razvidno što je Mladen Bajić mislio o Perkoviću i Mustaču koji su danas, 3. kolovoza, u Njemačkoj osuđeni na kaznu doživotnog zatvora:
Nedodirljiva zvezda crvenog pravosuđa
Mladen Bajić došao je na mjesto glavnog državnog odvjetnika za vrijeme Ivice Račana, na prijedlog svog splitskog prijatelja Ranka Ostojića. Upravo će se Bajićev „splitski krug“, koji se do sada tako dobro čuvao podalje od javnosti, pokazati kao vrhunsko interesno udruženje koje je penetracijom u sve važnije ustanove i spregom sa u pravilu korumpiranim političarima uvijek znalo ostvariti svoje interese i zaštititi svoje „posrnule članove“. Nakon poraza Račanova SDP-a Bajić se odmah stavio na raspolaganje Sanaderu, pomažući mu u osvajanju najjače hrvatske stranke i porobljavanju državnih ustanova. Nakon što je odbacio čak i kaznenu prijavu koju je protiv samog sebe podigao Glavašev pobočnik Drmić, radi krađe glasova na Saboru stranke u korist Sanadera, postao je nijemi svjedok svih Sanaderovih krađa, njegov ortak u izdaji svih državnih i nacionalnih interesa prilikom progona hrvatskih branitelja i generala, te dodvorica svih američkih veleposlanika koji su ikada stolovali u Hrvatskoj. Njih, na žalost, nikada nije zanimalo funkcioniranje pravne države u Hrvatskoj. Naprotiv, naše pravosuđe im je bilo zanimljivo samo ako je politički korisno i upravljivo. Bajić se u tu potrebu savršeno uklopio. U zamjenu za ono što on naziva „konzultacijama“, Amerikanci „korisnim brifiranjem“, a svaki normalan Hrvat nedopustivim podčinjavanjem jedne od najvažnijih pravosudnih institucija političkim utjecajima, Bajić je mogao sve. On je mogao ne procesuirati nikoga za Škabrnju i Borovo Selo, ne izvesti nijednog ratnog silovatelja pred sud, nikada istragama ne obuhvatiti zapovjednike JNA, amnestirati tisuće srpskih zločinaca a istovremeno predvoditi bestijalan lov na hrvatske branitelje, i dopustiti da general Đuro Brodarac umre kao pas u zatvoru… a da nitko iz Sanaderova, Kosoričina i Karamarkova HDZ-a ne digne glas protiv toga, barem ne na način da se s takvom praksom prekine.
Kako je kriminal ugradio u sustav
Uzrok potonuća svih hrvatskih institucija u nepotizam, kriminal i izdaju u prvom redu leži u onome što je, bolje rečeno što nije, radilo hrvatsko pravosuđe. Nakon što je „legalizirao“ Mesićevu, Račanovu, Sanaderovu i Karamarkovu izdaju i osigurao pravosudno pokriće za izručivanje kompletne državne i vojne arhive kako bi se u Haagu osudio Tuđmanov „udruženi zločinački pothvat“, stvari su dalje tekle kao na traci. Stranke su nam sve više počele sličiti na kriminalne organizacije u kojima su ni od koga ometani mafijaški bossovi radili svoje kadrovske križaljke za upravljanje državom i njenim resursima. To je širom otvorilo vrata trećerazrednim klimavcima lopovskih sklonosti bez ikakve političke vizije, da se uključe u „sustav“ i potpuno ga premreže. Sanaderu su kriminal omogućile ljudske ništarije iz vodstva stranke, koji će u svim kasnijim procesima za nedjela kojima su osramotili stranku i državu na sva pitanja odgovarali s „ne sjećam se“. Bilo je to dovoljno da Bajić sve Sanaderove suradnike maksimalno „pokrije“, iako mu je zadatak bio da ih razotkrije. Jarnjak, koji je priznao kazneno djelo krivotvorenja službenih financijskih izvješća i koji je bio odgovorna osoba za financijsko poslovanje stranke, nije ni pozvan na saslušanje, Kalmeta još nije imao prvo ročište nakon podizanja optužnice koja kasni gotovo čitavo desetljeće, Šukerovi predmeti, kojih ima na desetke, hvataju prašinu, slučaj Vesne Škare Ožbolt je otišao u zastaru, Granićeve nepodopštine nisu kažnjene jer su dokazi naglo nestali, Mesić, kojeg je Šestak prokazao kao osobu koja je intervenirala za kredit SMS-u (što je ovaj u javnosti i priznao), nije ni obuhvaćen postupkom u kojem se utvrđivala krivnja za taj Podravkin plasman, Šeparović je završio kao predsjednik Ustavnog suda, Hrvatin, koji je jedva izbjegao pritvaranje zbog dogovaranja mita i dalje je predsjednik ne samo Vrhovnog suda, nego i Državnog izbornog povjerenstva…
Perkovića i Mustača oslobodio svake odgovornosti
Ako njemački sud uistinu osudi Perkovića i Mustača za pripremu i sudjelovanje u ubojstvu, kako će Bajić, koji ih je najprije oslobodio a onda uporno odbijao izručiti, objasniti da su u identičnoj pravnoj stvari, u kojoj je događaj o kojem se radi isti, u kojem je činjenični opis djela isti, u kojem je zakonska oznaka djela ista – donesene ne različite, nego potpuno oprečne odluke. Bajić oslobađanje od svake odgovornosti, a Nijemci doživotni zatvor? Upravo u rasponu između ova dva moguća pravosudna pravorijeka je raspon između onoga što u Hrvatskoj predstavlja Bajićevu pravdu i pravde koju Hrvatska treba prije no što se uguši u vlastitom blatu. Bajić i njegovi ortaci napravili su u Hrvatskoj sustav koji počiva na odustajanju, na „zamoru materijala“. Oni predmete razvlače, tovare desetke tisuća stranica materijala, izlažu nedužne progonima, a kriminalce – uključujući i ubojice, zaobilaze u širokom luku – i računaju na kolektivnu amneziju. Sustav na koncu i uspijeva, jer na kraju zaista ostanu samo oni kojima je jedina stvar u životu postalo dokazati da je sustav pogriješio, ali ne zbog propusta nego s namjerom, i oni koji puni putra na glavi na prestaju govoriti kako ga „treba pustiti da radi svoj posao“. Baš kao što su ga tako dugo puštali Perković i Mustač. Takve situacije rađaju kod građana najprije nezadovoljstvo, a onda i duboku depresiju. Ako njemački sud donese očekivani pravorijek bit će to krunski dokaz evidentne zlouporabe položaja našeg najdugovječnijeg glavnog državnog odvjetnika, nakon čega trebaju slijediti razrješenje i trenutni otkaz iz službe. To će se, naravno, nastojati izbjeći, jer bi time bila otvorena Pandorina kutija Bajićevih marifetluka i svih štetnih radnji kojima je kršio ne samo ljudska prava i temeljne slobode pojedinaca, nego i narušavao same temelje države i njenog pravnog sustava.
Uskoro ćemo imati i Lex Bajić?
Podsjetimo: dvije godine Hrvatska je pregovarala o članku 23 o pravosudnoj suradnji unutar kojeg stoji da DORH treba zastupati državno odvjetništvo zemlje koja traži izručenje. U ovom je slučaju DORH odbio zastupati svog klijenta, Saveznu Republiku Njemačku, proglasio je dokumentaciju kojom oni raspolažu irelevantnom sa stajališta standarda suđenja u Hrvatskoj, a promijenjeni iskaz Perkovićeva suradnika Sindičića dovoljno relevantnim za osporavanje čitavog procesa u Njemačkoj. Nakon toga je Bajić, zastupajući njemačko državno odvjetništvo, učinio nešto nezamislivo: sudsko rješenje kojim se odbija Mustačevo izručenje postalo je pravomoćno jer se Bajić na njega nije žalio, dok se na pozitivnu odluku o Perkovićevom izručenju žalio. U pogledu Europskog uhidbenog naloga do izražaja je došao sav voluntarizam kojega u pravnom sustavu ne smije biti, a koji je kod nas namjerno produciran da bi se moglo „loviti u mutnom“ i politički arbitrirati.
Bajićev i Orsatov manevar sa zastarom
Do zahtjeva za izručenjem Perkovića i Mustača imali smo četiri donesene presude o izručenjima u kojima su primijenjena dva različita stava. Jedan se pozivao na čl. 10 Zakona o EUN-u (na koje se pozivao sudac Turudić) po kojem se dvostruka kažnjivost ne propitkuje za 32 djela koja se nalaze na popisu, a u to ulazi i propitkivanje zastare. Nekoliko mjeseci prije toga sudsko vijeće Vrhovnog suda zauzelo je u istoj stvari potpuno suprotan stav, po kojem zastara ne može biti obuhvaćena pitanjem „dvostruke kažnjivosti“, pa je Bajić tumačio da su ti rokovi za Perkovića i Mustača prošli. Sudsko vijeće u Velikoj Gorici je, u skladu s tim Bajićevim „načelom“ išlo na obaveznu primjenu čl. 20, stavka 2, točke sedam Zakona o europskom uhidbenom nalogu, koji kaže da se neće udovoljiti nalogu ako je po domaćem pravu nastupila zastara. Problemi su nastali nakon pritiska Vivian Reding, europske povjerenice za pravosuđe, nakon čega je došlo do promjene Zakona o pravosudnoj suradnji. No i tu su se Orsat Miljenić, tadašnji ministar pravosuđa, i Mladen Bajić pobrinuli da se zastara iz članka 21, kao fakultativni razlog za neudovoljavanje EUN-u, prebacila u apsolutni obligatorni razlog. Ta „greška“ u zakonu, koja je prkosila europskoj pravnoj stečevini, nije napravljena nesvjesno jer, kako je to u jednom javnom nastupu tada istaknuo profesor Žarko Puhovski, nemoguće je da ljudi koji su zakon pisali nisu toga bili svjesni, odnosno da su „toliko glupi“. Tako je, od strane Kukuriku koalicije, koja je tada imala većinu u parlamentu, uz svesrdnu Bajićevu potporu, napravljen zakon koji je politički smišljen da štiti partijske ubojice, nasuprot logici koja nalaže da prihvaćajući jurisdikciju suda druge države EU-a prihvaćamo i rokove zastare te države. Nijemci na kraju nisu sebi dopustili da pravosuđe druge države dovodi njihovo u sumnju, samo kako bi onemogućili da se protiv, sada već dokazanih sudionika u ubojstvu, uopće vodi postupak.
„Kreativne“ zakonske rupe za lov u mutnom
Jedan od većih problema Bajićeve ostavštine, za koju je od Ive Josipovića dobio najviše državno odličje, je i nakaradni Zakon o kaznenom postupku. Da je nakon donošenja ZKP-a 2008. samo 5 članaka Zakona proglašeno neustavnim to bi već bilo vrlo neugodno. Kod nas se dogodilo da je u zakonskom tekstu kojim se dira u esencijalna prava, nakon predugog ustavnog postupka (Ustavni sud je svoju odluku o tom zakonu donio tek 19. srpnja 2012.) sud proglasio čak 43 odredbe toga zakona neustavnim. Sporni zakon je usvojen iako je u vrijeme njegova donošenja sam ministar pravosuđa, prof. teorije države i prava Šimonović, izjavio da taj zakon nikada nije smio ugledati svjetlo dana. Hrvatska javnost bi trebala dobiti odgovor tko je taj zakon koji je doveo u pitanje pravnu sigurnost i temeljna ljudska prava u Hrvatskoj napisao i predložio Vladi? Tko su njegovi autori? Jedan od njegovih najznačajnijih pokrovitelja je i Mladen Bajić. Kada je, nakon konačnog „popravljanja“ protuustavnih odredbi, tijekom kojih su izmijenjene čak 243 odredbe, Zakon ponovno donesen, počeo se primjenjivati preko noći, stvarajući situaciju u kojoj se više ne može snaći ni najbolji pravnik. Tako je Bajić krojio zakone, koji su i danas izvor enormne pravne nesigurnosti, ali i eldorado za korištenje u njih ugrađenih „rupa“, koje su njegovi tvorci ostavili da im budu „pri ruci“, ako ustreba. Belgija je, primjerice, svoj ZKP mijenjala dva puta u 100 godina i tamo ga pristojni odvjetnici znaju napamet. Kod nas je članak 14, 12 i 18 isti u tri različite verzije Zakona. Imamo i dvije službene verzije Ustava s različitim brojem članaka: jednu je dao parlament, a drugu Ustavni sud. DORH nije isključivi krivac za nastali kaos, i to bi bilo pretenciozno tvrditi, ali je Bajić definitivno iskoristio svoj utjecaj kako bi mu tako nakaradno napisani zakoni dali u ruke alat koji je s aspekta ljudskih prava i Ustava nedopustiv i on ga je pune tri godine primjenjivao u brojnim postupcima koji i danas traju. Na taj je način svoju komociju tužitelja u nedemokratskom jugoslavenskom režimu zamijenio komocijom koju mu daje kaos kojega je u pravosudnom sustavu sam kreirao.
I nakon presude u Münchenu Bajić će ostati u sustavu?!
Drug Bajić za svoje ponašanje svih ovih godina ima duboke razloge. Kao glavni državni odvjetnik on nikada, a posebno u vrijeme Sanadera, nije bio samo nijemi promatrač tih zbivanja. SMS poruke kojima Sanadera uvjerava da je „čist“ u slučaju HYPO banke i čestita mu na maestralnom odbacivanju tih optužbi najbolji je pokazatelj njegova osobnog angažmana u „udruženom zločinačkom pothvatu“ koji državu nije stajao samo pokradenog novca, već i drastičnog i još uvijek nepopravljenog narušavanja povjerenja u državne institucije. A institucija koju je Bajić tako dugo vodio na vrhu je te nepopularne ljestvice. Ako postoji osobina koju netko tko radi u pravosudnim tijelima, i to na najistaknutijim dužnostima, ne smije imati, onda je to oportunizam. A upravo su se i lijevi i desni davno složili da Bajića vodi nepogrešiv politički njuh i vrhunski oportunizam! Politička elita koja odlučuje o njegovom radu znala je, dakle, da na čelu DORH-a ima čovjeka koji će odluke o kaznenim progonima i podizanju optužnica donositi na temelju „procjene“ njihove oportunosti. I to im je odgovaralo. Hoće li radi dosadašnjih „zasluga“ za njihov miran san Bajiću biti dopušteno da, nakon svega što je protiv pravnog poretka i vlastite države napravio, sa svoje vječne funkcije zamjenika glavnog državnog odvjetnika – časno ode u mirovinu? Hoće li nam i nadalje stupove društva činiti ljudi koji se u normalnim okolnostima ne bi više smjeli baviti nikakvim državnim poslom – ustavni suci koji državne tajne skrivaju u privatnim sefovima, državni odvjetnici koji izvješća o tajnim istragama protiv vlastitih državljana podnose stranim veleposlanstvima, suci Vrhovnog suda koji trče za saborskim zastupnicima kako bi im vratili već primljeno mito, aktivisti za ljudska prava koji surađuju s Državnim odvjetništvom i pokrivaju ga u kršenju temeljnih ljudskih prava… Ako se to dogodi, ako nakon osuđujuće presude Perkoviću i Mustaču Bajić, koji je ležerno odbacivao sve prijave protiv njih i donosio zaključke kako nema nikakvih dokaza njihove odgovornosti, ostane na svojoj sadašnjoj dužnosti, marginalizacija ovog naroda, njegovih interesa i ciljeva će se nastaviti, prostor slobode će se sužavati, suverenost će kopniti, snage će se rasipati i nestajati.
Autor: Dubravko Wurtzberger/dnevno.hr
Nema komentara:
Objavi komentar